Auto, Obitelj i Tišina: Kad Ljubav Postane Teret
“Ne mogu vjerovati da si to napravila, mama!” vrištala sam, glas mi je podrhtavao dok sam gledala kroz prozor dnevne sobe. Kiša je lupkala po staklu, a u meni je bjesnila oluja još žešća. “To je bio moj auto! Moj!”
Mama je stajala nasuprot mene, ruku prekriženih na prsima, lice joj je bilo tvrdo kao kamen. “Ne viči na mene, Ivana. Samo sam htjela pomoći tvom bratu. Nisi ti jedina u ovoj kući.”
U tom trenutku, moj brat Dario je šutke sjedio na rubu kauča, pogled prikovan za pod. Nisam znala što me više boli – njegova šutnja ili majčina hladnoća. Auto koji sam kupila nakon tri ljeta konobarenja u Makarskoj sada je bio hrpa iskrivljenog metala na parkingu ispred zgrade.
Sve je počelo sasvim obično. Mama me nazvala u utorak navečer: “Ivana, mogu li posuditi tvoj auto? Moram do doktora, autobus mi ne ide.” Naravno da sam pristala. Uvijek sam bila ta koja pomaže. Nikad nisam pitala previše, nikad nisam sumnjala. Ali mama nije otišla doktoru. Dario je, bez vozačke dozvole, sjeo za volan i otišao s prijateljima na Sljeme.
Telefon mi je zazvonio oko ponoći. Nepoznat broj. “Gospođice Ivana? Vaš auto je sudjelovao u prometnoj nesreći…” Glas policajca bio je hladan, služben. U trenu mi se svijet srušio.
Sutradan sam stajala pred olupinom svog auta. Farovi su visjeli kao izvađene oči, hauba zgužvana poput papira. Dario je stajao pokraj mene, ruke mu se tresle. “Ivana, oprosti… Nisam mislio… Bit ću ti dužan do kraja života.”
“Zašto si to napravio? Znaš da nemaš vozačku!”
“Bio sam glup… Samo sam htio impresionirati ekipu.”
Mama se pojavila iza nas, lice joj je bilo crveno od ljutnje ili srama – nisam mogla procijeniti. “Dosta više! To je samo auto! Zar ćeš zbog toga uništiti obitelj?”
Nisam mogla vjerovati što čujem. “Samo auto? Mama, znaš li koliko sam radila za njega? Znaš li koliko mi znači?”
“Znam, ali Dario ti je brat. On će ti vratiti novac.”
Pogledala sam Darija. On je samo slegnuo ramenima. “Dat ću ti sve što imam… ali znaš da nemam posao.”
Tih dana nisam mogla spavati. Svaki put kad bih zatvorila oči, vidjela bih Darija za volanom mog auta, smijeh njegovih prijatelja, zvuk sudara koji nikad nisam čula ali ga osjećam u kostima. Mama me izbjegavala po stanu, a kad bi me pogledala, u očima joj je bila neka čudna mješavina tuge i ljutnje.
Jedne večeri dok sam sjedila sama u kuhinji, tata je tiho ušao. “Ivana… Znam da ti nije lako. Ali znaš kakva ti je majka – uvijek će prije zaštititi Darija nego tebe.”
“Zašto? Zar ja nisam njeno dijete?”
Tata je slegnuo ramenima. “Neki ljudi ne znaju biti pravedni prema svima.”
Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s mamom. “Mama, možemo li barem zajedno otići kod mehaničara? Možda možemo pronaći neko rješenje.”
Ona bi samo odmahnula rukom. “Ne zanima me više taj auto. Ako ti toliko znači, prodaj ga za dijelove.”
Osjećala sam se izdano. Ne samo zbog auta, nego zbog svega što sam godinama davala ovoj obitelji – vrijeme, novac, pažnju. Kad god bi Dario upao u probleme, ja bih bila ta koja ga vadi van.
Jednog dana stigao mi je račun iz servisa: 17 tisuća kuna za popravak. Osiguranje ne pokriva štetu jer Dario nije imao dozvolu. Kad sam to pokazala mami, ona je samo uzdahnula: “Ne možemo ti pomoći.”
Dario mi je poslao poruku: “Oprosti još jednom… Naći ću neki posao preko ljeta pa ću ti vratiti dio.” Nisam mu odgovorila.
Prijateljica Ana me pozvala na kavu. “Ivana, moraš misliti na sebe. Nije tvoja odgovornost popravljati njihove greške.”
Ali kako da ne mislim na njih? Kako da ne osjećam krivnju kad ih vidim kako šute za stolom?
Jedne večeri odlučila sam sve izbaciti iz sebe.
“Znaš što boli najviše?” rekla sam mami dok smo prale suđe zajedno. “Ne to što ste uništili auto, nego što ste uništili moje povjerenje.”
Mama me pogledala prvi put nakon dugo vremena ravno u oči. “Možda si u pravu… Ali obitelj mora ostati zajedno.”
“Ali ne pod svaku cijenu”, odgovorila sam tiho.
Dario se kasnije pojavio na vratima moje sobe. “Ivana… Znam da nema opravdanja za ono što sam napravio. Ali molim te, nemoj nas mrziti.”
Nisam znala što reći. Samo sam ga gledala i pitala se – gdje završava ljubav prema obitelji i počinje ljubav prema sebi?
Možda vi znate odgovor: Je li ispravno oprostiti kad vas najbliži iznevjere? Koliko puta treba prijeći preko vlastite boli zbog mira u kući?