Baka, mama kaže da moramo razmisliti o domu: Priča o ljubavi, ponosu i boli jedne zagrebačke obitelji
“Baka, mama kaže da moramo razmisliti o domu…” Glas moje unuke Sare zapeo mi je u uhu kao hladan vjetar što prolazi kroz prazne hodnike. Stajala sam iza vrata dnevne sobe, držeći vrećicu s toplim kiflicama koje sam netom kupila na Dolcu, i nisam mogla vjerovati što čujem.
“Sara, ne možeš to tako reći!” – uzvratila je moja kćerka Ivana, glasom punim nervoze. “Znaš da baka više ne može sama. Jučer je opet zaboravila zaključati vrata.”
Osjetila sam kako mi se ruke tresu. Nisam zaboravila zaključati vrata – samo sam bila umorna, toliko umorna od svega. Od života koji se promijenio preko noći, od tišine koja me guši u novom stanu, od osjećaja da više nikome nisam potrebna.
Sjećam se dana kad sam prodala našu staru kuću u Samoboru. Srce mi je pucalo dok sam gledala kako kombi odnosi posljednje kutije s uspomenama: slike mog pokojnog Stjepana, crteže koje su djeca radila u osnovnoj školi, stari radio na kojem smo slušali Olivera. Ali znala sam da moram – kuća je bila prevelika, a ja preslaba za vrt i stepenice.
Kupila sam mali stan u novoj zgradi na Trešnjevci. Sve je bilo bijelo, svijetlo, novo – ali i hladno. Prva noć bila je najgora. Ležala sam budna do jutra, slušajući udaljene tramvaje i pitajući se jesam li napravila najveću grešku u životu.
Ali onda su došle Sara i Ivana. Donijele su cvijeće, kolače, smijale se i pričale o svemu što se događa u školi i na poslu. Osjetila sam tračak nade – možda će ovdje biti dobro.
No, ubrzo su počeli problemi. Ivana je stalno žurila – posao u banci, muž koji nikad nije kod kuće, Sara koja ima treninge i sate engleskog. Ja sam ostajala sama satima. Ponekad bih zaboravila gdje sam ostavila naočale ili bih zaboravila jesam li popila lijekove. Jednom sam zaboravila isključiti pećnicu i Ivana je poludjela kad je došla.
“Mama, ne možeš više biti sama!” vikala je. “Što ako se nešto dogodi? Ja ne mogu stalno paziti na tebe!”
Pogledala sam je i vidjela suze u njezinim očima. Znam da me voli, ali osjećala sam se kao teret.
I onda danas – taj razgovor. Sara je šaptala: “Ali baka voli svoj stan…” Ivana je uzdahnula: “Znam, ali ne možemo drugačije. Domovi su sada moderni, ima ih dobrih…”
Nisam mogla više slušati. Ušla sam u sobu s osmijehom koji mi je drhtao na usnama.
“Djevojke moje, stigla sam! Donijela sam vam kiflice!”
Sara je skočila i zagrlila me. Ivana me pogledala s onim pogledom punim brige i krivnje.
“Mama, moramo razgovarati…”
Sjela sam za stol i gledala ih obje. “Znam što želite reći. Čula sam vas.”
Ivana je pocrvenjela. “Mama… nije da te ne volimo… Samo… bojim se za tebe.”
Sara je šutjela, gledala u stol.
“Znam da ste zabrinute,” rekla sam tiho. “Ali ja nisam mrtva. Još uvijek mogu brinuti o sebi. Samo mi treba malo pomoći – možda netko tko bi mi došao par puta tjedno pomoći oko kuće. Ne želim u dom. Još ne.”
Ivana je brisala suze s obraza. “Ali što ako padneš? Što ako se nešto dogodi?”
“Ivana,” rekla sam ozbiljno, “znam da ti nije lako. Znam da imaš svoj život, svoju obitelj. Ali ja imam pravo na svoje dostojanstvo. Ne želim umrijeti među strancima, u sobi koja miriše na lijekove i dezinfekciju. Želim biti ovdje – gdje još uvijek osjećam da pripadam.”
Sara mi je stisnula ruku ispod stola.
“Bako, ja ću dolaziti češće. Obećavam.” Pogledala je mamu: “Možemo zajedno brinuti o baki!”
Ivana je samo kimnula glavom, još uvijek nesigurna.
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam kroz prozor na svjetla Zagreba i pitala se: gdje smo to pogriješili? Zašto starost mora biti tako usamljena? Zašto djeca misle da nas mogu samo tako ‘pospremiti’ kad postanemo preteški za njihove živote?
Sutradan sam otišla kod susjede Milene na kavu. I ona ima slične brige – njezina djeca žive u Njemačkoj, šalju joj novac ali rijetko dolaze.
“Ljubice,” rekla mi je Milena, “mi smo zadnja generacija koja još vjeruje u obitelj kao nešto sveto. Naša djeca žive brzo, nemaju vremena ni za sebe ni za nas…”
Vratila sam se kući s osjećajem tuge ali i prkosa. Neću dopustiti da me strah ili tuđa očekivanja natjeraju da odustanem od sebe.
Navečer su došle Ivana i Sara s planom: dogovorit će ženu iz susjedstva da mi pomaže oko kuće par puta tjedno, a one će dolaziti češće.
Zagrlila sam ih obje i osjetila kako mi srce opet kuca jače.
Ali još uvijek me muči pitanje: Je li ovo stvarno rješenje ili samo odgoda neizbježnog? Hoće li jednog dana ipak završiti tako da sjedim sama u domu, gledam kroz prozor i čekam nekoga tko možda nikad neće doći?
Što vi mislite – gdje završava briga a počinje sebičnost? Je li dom za starije poraz ili samo novi početak?