Baka me prisiljava da dijelim stan s bratom: Mislila sam da se šali, ali onda je počeo pakao

“Neću umrijeti dok ne vidim da ste ti i Amar pod istim krovom!” bakine riječi odzvanjale su mi u glavi dok sam gledala kroz prozor svog malog stana na Grbavici. Kiša je lupkala po staklu, a ja sam stiskala šalicu kave kao da mi od nje ovisi život. Amar je uvijek bio crna ovca naše obitelji – ni tamo ni vamo, vječno u nekim mutnim poslovima, s osmijehom koji skriva više nego što otkriva.

“Ajde, Ajla, nije to kraj svijeta. Brat ti je, krv nije voda,” mama je pokušavala biti glas razuma dok je slagala bakinu pitu na tanjur. “Nije kraj svijeta, ali je kraj mog mira!” odbrusila sam, ne gledajući je u oči. Znala sam da ću popustiti. Uvijek popustim kad baka nešto odluči. Ona je ta koja nas je podigla nakon što je tata poginuo na ratištu kod Doboja. Ona je ta koja je prodala zadnju zlatnu narukvicu da bi Amar mogao završiti srednju školu, iako je on to prokockao na kladionici.

Prvi dan kad se Amar uselio bio je kao loš vic. Došao je s dvije vreće iz Konzuma, starim laptopom i gitarom kojoj fali žica. “Ajla, gdje ću ja spavat?” pitao je, kao da ne zna da moj stan ima samo jednu sobu i dnevni boravak. “Na kauču, gdje bi drugo?” odgovorila sam hladno. “Ma znaš ti mene, ja ti ne smetam. Samo dok ne nađem nešto svoje,” smješkao se, ali ja sam znala da to ‘nešto svoje’ može trajati mjesecima.

Prvih nekoliko dana bilo je podnošljivo. Amar bi nestajao po cijele dane, vraćao se kasno, mirisao na cigarete i nekakve jeftine parfeme. Ja sam radila od kuće za jednu IT firmu iz Zagreba i pokušavala ignorirati buku iz dnevnog boravka. Ali onda su počeli problemi.

Jedne večeri, dok sam pokušavala završiti izvještaj za posao, Amar je doveo društvo. Dvojica njegovih prijatelja – Dino i Jasmin – sjeli su u dnevni boravak, otvorili pivo i pustili Halida Bešlića na sav glas. “Ajla, dođi s nama!” vikao je Amar kroz vrata. “Imam rokove!” viknula sam natrag. Nisu me čuli ili nisu htjeli čuti.

Sutradan sam pronašla prazne limenke po stanu i tragove blatnjavih cipela po hodniku. “Amare, ovo nije birtija!” viknula sam kad se napokon pojavio oko podneva. “Ma opusti se malo, sestro. Život je kratak,” odgovorio je s onim svojim šarmom koji me uvijek izluđivao.

Nakon toga stvari su krenule nizbrdo. Počeo mi je uzimati hranu iz frižidera bez pitanja, ostavljao prljave tanjire po stanu i zaboravljao zaključati vrata kad bi izlazio. Jednog dana sam došla kući i zatekla nepoznatu djevojku kako spava na mom kauču. “Ko si ti?” pitala sam zbunjeno. “Ja sam Ena… Amarova cura… valjda,” promrmljala je kroz san.

Te noći nisam mogla spavati. Sjetila sam se svih onih puta kad sam branila Amara pred rodbinom: “On ima dobru dušu, samo ga život nije mazio.” Ali sada sam osjećala samo bijes i nemoć.

Nakon mjesec dana zajedničkog života, moj stan više nije bio moj dom. Počela sam kasniti s rokovima na poslu jer nisam imala mira za rad. Počela sam izbjegavati vlastiti stan, šetati satima po kiši samo da ne moram gledati Amara i njegove prijatelje.

Jedne večeri baka me nazvala: “Ajla, kako ide? Jeste li se navikli jedno na drugo?” Glas joj je bio slabiji nego inače. “Bako… ne mogu više. On me uništava,” šapnula sam kroz suze. “Dušo moja… znam da ti nije lako, ali vi ste jedino što imam. Kad mene ne bude… vi ste jedno drugom sve,” rekla je tiho.

Te riječi su me pogodile kao grom iz vedra neba. Sjetila sam se svih onih dana kad smo Amar i ja kao djeca dijelili jednu čokoladu na dvoje jer nismo imali za više. Sjetila sam se kako me štitio od djece iz susjedstva kad su me zadirkivali zbog tatine smrti.

Sljedećeg jutra odlučila sam razgovarati s njim otvoreno. Sjeli smo za kuhinjski stol, prvi put bez galame i buke.

“Amare, ne mogu ovako više. Uništavaš mi život. Znam da ti nije lako, ali ovo nije rješenje ni za tebe ni za mene.” Pogledao me bez riječi, prvi put bez one maske ravnodušnosti.

“Znam… Nisam ni ja sretan ovako. Samo… ne znam gdje bih drugo išao,” priznao je tiho.

“Nađi posao, bilo kakav. Pomogni mi oko režija. Poštuj moj prostor. Ako to ne možeš – idi kod mame ili kod bake,” rekla sam odlučno.

Nekoliko dana kasnije Amar je stvarno pronašao posao u jednoj automehaničarskoj radionici kod Hrasnog. Počeo je dolaziti kući umoran, ali miran. Više nije dovodio društvo niti ostavljao nered za sobom.

Nije bilo lako – povremeno bismo se posvađali oko sitnica, ali polako smo učili živjeti zajedno bez da jedno drugo gušimo.

Kad je baka preminula nekoliko mjeseci kasnije, stajali smo zajedno nad njenim grobom držeći se za ruke. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam da imam brata – ne teret, nego oslonac.

Ponekad se pitam: gdje prestaje dužnost prema obitelji, a gdje počinje pravo na vlastiti mir? Jesam li ja sebična što želim svoj prostor ili smo svi mi ponekad žrtve očekivanja koja nam drugi nameću?