Baka, oprosti što sam te ostavila samu: Priča o obitelji, krivnji i zaboravu
“Alisa, zašto nisi nahranila baku?” Susjeda Mira me gledala ispod obrva, držeći vrećicu s kruhom. “Rekla mi je da nije jela tri dana, pa sam joj dala nekoliko bombona.” Osjetila sam kako mi lice gori od srama. Nisam znala što da kažem. Baka je sjedila na klupi ispred dućana, pogleda izgubljenog negdje u daljini, a ja sam stajala kao prikovana.
Sve je počelo prije dva tjedna. Brat Bruno me nazvao: “Alisa, ne znam što da radim. Jasna hoće na more, a znaš da čuvamo baku. Možeš li ti preuzeti na mjesec dana?”
“Bruno, radim svaki dan do šest. Kako ću?”
“Molim te, znaš da nemamo nikog drugog. Samo mjesec dana, dok se malo odmorimo. Baka ionako većinu dana spava ili gleda televiziju.”
Zastala sam. Znam da baka više nije ona stara, ali osjećala sam se kao da me brat ucjenjuje. “Dobro, dovedi je.”
Nisam bila sretna zbog toga. Moj stan je mali, a posao u banci mi je stresan. Već mjesecima nisam imala vremena ni za sebe, a sad još i baka. Kad ju je Bruno doveo, bila je tiha, gotovo neprimjetna. “Hvala ti, Alisa,” rekao je i otišao bez puno riječi.
Prva dva dana prošla su mirno. Baka bi sjedila u fotelji i gledala kroz prozor. Navečer bi pitala gdje je mama, zaboravljajući da je umrla prije deset godina. “Bako, ja sam Alisa, tvoja unuka,” ponavljala sam strpljivo.
Treći dan sam zakasnila s posla. Kiša je padala kao iz kabla. Utrčala sam u stan i zatekla baku kako sjedi u mraku. “Zašto nisi upalila svjetlo?” pitala sam.
“Nisam znala gdje je prekidač,” šaptala je.
Osjetila sam knedlu u grlu. Pripremila sam joj juhu i kruh, ali pojela je samo nekoliko žlica. “Nisam gladna,” rekla je.
Sljedećih dana sve je išlo nizbrdo. Zaboravljala sam joj ostaviti ručak prije posla. Jednom sam joj ostavila novac za kruh i mlijeko, ali kad sam se vratila, novac je bio netaknut na stolu. “Nisam znala gdje je dućan,” rekla je tiho.
Počela sam gubiti strpljenje. Svaki dan ista pitanja: “Gdje mi je mama? Kada idemo kući? Zašto me nitko ne voli?” Ponekad bih viknula: “Bako, pa kod mene si doma!” A onda bih se osjećala užasno.
Jednog jutra zazvonio mi je mobitel dok sam bila na poslu. Susjeda Mira: “Alisa, baka ti sjedi ispred dućana već sat vremena. Kaže da traži mamu.” Osjetila sam paniku. Ostavila sam sve i otrčala do dućana.
“Bako!” viknula sam kad sam je ugledala. Bila je zbunjena i uplakana.
“Alisa, nisam znala gdje si… Gladna sam…”
Te noći nisam mogla spavati. Sjećanja su navirala – kako me baka čuvala kad sam bila mala, kako mi je plela džempere i pričala priče o djetinjstvu u Bosni. Sad ja ne mogu njoj pružiti ni osnovno: toplinu i sigurnost.
Bruno se javio tek nakon dva tjedna: “Kako ide? Mi uživamo na moru! Jasna kaže da se konačno opustila.”
“Bruno, baka nije dobro. Zaboravlja sve, ne jede… Ne mogu više sama!”
“Ma pusti to, ona uvijek malo dramatizira. Samo joj pusti televiziju i bit će dobro.”
Osjetila sam bijes i nemoć. Zašto uvijek ja? Zašto se svi prave da problem ne postoji?
Jedne večeri baka je nestala iz stana. Tražila sam je po cijelom kvartu s Mirinim mužem Damirom. Našli smo je kod stare kuće u kojoj smo odrasli – stajala je pred vratima i plakala: “Hoće li me mama pustiti unutra?”
Te noći odlučila sam – više ne mogu sama. Nazvala sam Brunu: “Vraćam baku kod tebe čim se vratiš s mora! Ili ćemo tražiti dom za starije!”
Nije odgovorio odmah. Sutradan mi je poslao poruku: “Razumijem te… Možda stvarno trebamo razmisliti o domu.”
Kad smo baku smjestili u dom u Dugavama, osjećala sam se kao izdajica. Plakala sam cijelu noć.
Posjećujem je svaki vikend. Ponekad me prepozna, ponekad ne. Drži me za ruku i šapće: “Jesi li gladna? Hoćeš li da ti ispletem džemper?”
Gledam druge obitelji koje dolaze u posjet svojim roditeljima i pitam se – jesmo li svi mi negdje pogriješili? Je li moguće biti dobar unuk ili dijete kad život od nas traži toliko toga?
Možda će mi netko od vas reći – što biste vi učinili na mom mjestu? Je li dom za starije izdaja ili jedini način da im pružimo sigurnost kad više ne možemo sami?