Bježanje iz jednog zatvora u drugi: Priča o izgubljenoj ljubavi i potrazi za sobom

“Zašto uvijek moraš sve pokvariti, Ivana? Zar ti ništa nije sveto?” Majčin glas parao je tišinu stana u Sarajevu, dok sam stajala pred njom s koferom u ruci. Ruke su mi drhtale, ali nisam mogla više izdržati. “Mama, ne mogu više… Gušiš me!” viknula sam, prvi put u životu podigla glas na nju. Pogledala me s prezirom, kao da sam joj najveći neprijatelj. “Idi onda! Ali nemoj se vraćati kad ti život pokaže zube!”

Tog dana, s dvadeset i četiri godine, pobjegla sam iz stana u kojem sam odrasla, iz sjene žene koja je sve kontrolirala – od toga što ću obući do toga koga ću voljeti. Mislila sam da je to moj prvi korak prema slobodi. Nisam znala da zapravo bježim ravno u novi zatvor.

U Zagrebu me dočekao Dario, poznanik iz studentskih dana. Bio je tih, povučen, ali uvijek spreman pomoći. Kad sam mu ispričala što se dogodilo, ponudio mi je da ostanem kod njega dok ne stanem na noge. “Znaš da možeš računati na mene, Ivana. Nisi sama,” rekao je tiho dok mi je kuhao čaj. U njegovoj blizini osjećala sam mir, ali ne i leptiriće u trbuhu. Nisam tada znala koliko će me ta razlika kasnije boljeti.

Mjeseci su prolazili, a ja sam se trudila pronaći posao i izgraditi novi život. Dario je bio uz mene, pomagao mi oko svega, a ja sam mu bila zahvalna. Jedne večeri, dok smo gledali film, uhvatio me za ruku i nježno rekao: “Ivana, želim da ostaneš zauvijek.” Pogledala sam ga zbunjeno. “Dario… ne znam jesam li spremna…” On je samo šutio i stisnuo mi ruku jače.

Nisam imala kamo otići. Majka mi nije odgovarala na poruke, prijatelji su se povukli kad su shvatili koliko je moja situacija komplicirana. Pristala sam na Darijevu ponudu za brak jer sam mislila da je to jedini način da ostanem na sigurnom. “Bit će nam lijepo, vidjet ćeš,” uvjeravao me dok smo potpisivali papire u općini.

Ali nije bilo lijepo. Dario je bio dobar čovjek, ali između nas nije bilo strasti ni bliskosti. Svake večeri ležala sam pored njega i gledala u strop, osjećajući se kao uljez u vlastitom životu. Počela sam se gasiti iznutra. Svaki dan bio je isti – posao, kuća, tišina između nas.

Jedne večeri, nakon što smo večerali u tišini, Dario je upitao: “Jesi li sretna?” Zastala sam s viljuškom u zraku. “Ne znam… Mislim da nisam,” šapnula sam. Pogledao me tužno. “Znao sam to od početka. Ali mislio sam da ćeš s vremenom zavoljeti ovaj život.”

Počeli smo se udaljavati još više. On bi ostajao duže na poslu, ja bih satima šetala gradom samo da ne moram biti kod kuće. Jednog dana srela sam Lejlu, staru prijateljicu iz srednje škole. Sjeli smo na kavu i ispričala sam joj sve.

“Ivana, zar stvarno misliš da moraš birati između majčine kontrole i braka bez ljubavi? Zar nemaš pravo biti sretna?” pitala me iskreno.

Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Počela sam razmišljati o tome što zapravo želim. Nisam imala hrabrosti odmah razgovarati s Dariom o razvodu – bojala sam se osude, bojala sam se samoće.

Jedne noći sanjala sam majku kako mi govori: “Vidiš? Bez mene ne znaš ništa!” Probudio me hladan znoj i shvatila sam – cijeli život pokušavam udovoljiti drugima, a nikad nisam pitala samu sebe što želim.

Sljedećeg jutra skupila sam hrabrost i sjela nasuprot Dariju za stolom. “Dario… Moramo razgovarati.” Pogledao me umorno. “Znam što ćeš reći.” Suze su mi navrle na oči. “Žao mi je… Zaslužuješ nekoga tko će te voljeti onako kako zaslužuješ.” On je samo kimnuo glavom.

Nakon nekoliko tjedana preselila sam se u mali stančić na Trešnjevci. Prvi put u životu bila sam sama sa sobom – bez majčine sjene i bez tuđe sigurnosti koja guši. Bilo je strašno i oslobađajuće istovremeno.

Ponekad me uhvati panika – što ako pogriješim opet? Što ako nikad ne pronađem ono što tražim? Ali sada barem znam da imam pravo tražiti sreću.

Možda će mi trebati vremena da naučim voljeti samu sebe i vjerovati svojim odlukama. Ali pitam vas – zar nije bolje biti sam nego živjeti život koji nije tvoj? Može li se žena koja cijeli život bježi napokon pronaći?