Brat koji šuti: Priča o ljubomori, tišini i izgubljenoj bliskosti

“Ne mogu vjerovati da si ti dobila auto, a ja još uvijek vozim bicikl!” Darijev glas je odjeknuo stubištem, a ja sam ostala stajati s ključevima u ruci, osjećajući kako mi srce tone. Nije to bio prvi put da je progovorio s gorčinom, ali ovaj put je bilo drugačije. U njegovim očima više nije bilo ni traga onoj toplini zbog koje sam ga uvijek smatrala svojim najboljim prijateljem.

Sjećam se kako smo kao djeca znali satima sjediti na balkonu i maštati o tome kako ćemo jednog dana zajedno putovati, kako ćemo dijeliti sve – od tajni do posljednjeg komada čokolade. Ali sada, nakon što su mi roditelji kupili rabljeni crveni Renault Clio za osamnaesti rođendan, sve se promijenilo. Darijo je postao povučen, šutljiv, a naš dom ispunila je neka nova, nepoznata tišina.

“Nije to fer, Ana! Uvijek si ti bila tatina princeza,” prosiktao je jednom dok smo sjedili za stolom. Mama je pokušala promijeniti temu, ali tata je samo šutio i gledao u tanjur. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njima. Nisam znala što reći. Nisam ni tražila auto; roditelji su odlučili da će mi pomoći jer sam upisala fakultet u Zagrebu i trebala sam prijevoz. Darijo je ostao u našem malom gradu u Bosni i Hercegovini, radio je u lokalnoj trgovini i još nije položio vozački.

Dani su prolazili, a naš odnos se samo pogoršavao. Svaki put kad bih došla kući za vikend, Darijo bi nestao iz kuće ili bi me ignorirao. Jednom sam ga pokušala zagrliti, ali me odgurnuo. “Ne trebaš glumiti sestru kad ti sve pada s neba,” rekao je kroz zube.

Pokušavala sam razgovarati s mamom o tome. “Mama, što da radim? Nedostaje mi moj brat,” šapnula sam joj dok smo prale suđe. Pogledala me tužno. “Znaš da on uvijek sve prima k srcu. Osjeća se zapostavljeno. Možda bi trebala s njim iskreno razgovarati, bez roditelja.”

Odlučila sam pokušati. Jedne večeri, kad sam čula da ulazi u sobu, pokucala sam na vrata. “Darijo, možemo li razgovarati?” Tišina. “Molim te…”

Vrata su se polako otvorila. Sjeo je na krevet, gledajući kroz prozor. Sjela sam pokraj njega.

“Znaš… nije mi lako ovako,” počela sam tiho. “Nisam tražila auto. Samo… roditelji su mislili da će mi pomoći. Znam da ti nije lako gledati to, ali… fališ mi. Fali mi naš odnos.”

Okrenuo se prema meni, oči su mu bile crvene. “Ti ne razumiješ… Oduvijek si bila bolja u svemu. Ja sam uvijek bio onaj drugi. Sad si otišla, imaš svoj život, a ja sam ostao ovdje… kao da više ne pripadam ni obitelji ni sebi.” Glas mu je zadrhtao.

Osjetila sam knedlu u grlu. “Darijo, nisi drugi. Ti si moj brat. Sve bih dala da opet budemo kao prije. Zajedno smo prošli sve – od rata do nestašica, od prvih simpatija do razočaranja… Zar ćemo se sad izgubiti zbog auta?”

Dugo me gledao bez riječi. Onda je ustao i izašao iz sobe.

Te noći nisam mogla spavati. Sjećanja su navirala – kako smo zajedno skupljali kestene ispod stare lipe, kako smo dijelili sendvič kad nismo imali dovoljno za džeparac… Kako je moguće da nas materijalne stvari mogu tako lako razdvojiti?

Sljedećih dana Darijo se još više povukao. Počeo je izlaziti s društvom koje nisam poznavala, vraćao se kasno i često bio nervozan. Mama je bila zabrinuta; tata je šutio još više nego prije.

Jednog dana došla sam kući ranije nego inače i zatekla Darija kako sjedi na podu svoje sobe, držeći u ruci staru zajedničku fotografiju s mora iz Makarske. Sjela sam pokraj njega bez riječi.

“Sjećaš se kad smo plivali do one bove?” upitao je tiho.

“Sjećam se… Bojala sam se da ću potonuti, ali ti si me držao za ruku cijelo vrijeme,” odgovorila sam.

Pogledao me napokon u oči. “Možda sam bio previše grub prema tebi… Samo… osjećam se izgubljeno otkad si otišla. Kao da više nemam svrhu ovdje.” Suza mu je skliznula niz obraz.

Zagrlila sam ga čvrsto kao nekad kad smo bili djeca.

“Darijo, uvijek ćeš imati mene. I kad sam daleko, i kad sam blizu. Nema auta ni grada koji to može promijeniti.” Osjetila sam kako mu tijelo drhti od suza.

Nakon tog razgovora stvari su polako krenule na bolje. Počeli smo opet razgovarati – ne kao prije, ali dovoljno da osjetim da postoji nada. Ponekad ga provozam autom po okolici, slušamo stare pjesme i smijemo se glupostima iz djetinjstva.

Ali rana još uvijek postoji – i kod njega i kod mene. Svaki put kad sjednem za volan svog auta, pitam se jesam li mogla nešto drugačije napraviti; jesu li naši roditelji mogli bolje razumjeti njegove osjećaje; jesmo li svi zajedno mogli izbjeći ovu bolnu udaljenost.

Možda će vrijeme zaliječiti sve rane – ili barem naučiti nas kako živjeti s njima.

Ponekad se pitam: Koliko često dopuštamo materijalnim stvarima da nas razdvoje od onih koje najviše volimo? I možemo li ikada potpuno vratiti izgubljeno povjerenje?