Čaše su sjajne, ali odnosi mutni: Priča jedne snahe
“Zar ti je toliko teško oprati te čaše kako treba, Ivana?” njezin glas je bio oštar kao limun na rani. Stajala sam u kuhinji, ruke mi mokre, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz prsa. Pogledala sam u čaše – sjajile su se pod svjetlom, ali za Mirelu, moju svekrvu, nikad ništa nije bilo dovoljno dobro.
“Mirela, oprala sam ih već dva puta. Ako imaš neku posebnu tehniku, pokaži mi,” pokušala sam ostati mirna, ali glas mi je zadrhtao. Ona je samo slegnula ramenima i uzela čašu, podigla je prema svjetlu kao da traži tragove moje nesposobnosti.
Sanja, moja šogorica, samo je prevrnula očima i nastavila brisati stol. Nije se miješala – znala je da je bolje šutjeti kad Mirela krene. Moj muž, Dario, bio je u dnevnoj sobi s ocem i nije čuo ništa od ovoga. Kao i uvijek.
Godinama sam trpjela ovakve sitne uvrede. Prvo su to bile primjedbe na moju juhu – “Možda bi trebala pitati moju sestru za recept” – pa na način na koji slažem veš, pa na to kako odgajam našu kćer Lanu. Svaki put bih progutala knedlu u grlu i nastavila dalje. Govorila sam sebi: “To je njezina kuća, njezina pravila. Proći će.”
Ali nije prolazilo. Svaki put kad bih došla kod njih u Zenicu, osjećala sam se kao gost koji smeta. Dario bi uvijek branio majku: “Znaš kakva je ona, ne misli ona ništa loše.” Ali ja sam znala – itekako misli.
Sve se promijenilo prošle zime. Bio je Božić, cijela obitelj na okupu. Lana je trčkarala oko bora, a ja sam nosila kolače u dnevnu sobu. Mirela me pogledala ispod oka i rekla dovoljno glasno da svi čuju: “Nadam se da si ovaj put stavila dovoljno šećera. Prošli put su tvoji kolači bili gori od stare cipela.”
Tišina. Svi su zastali. Osjetila sam kako mi lice gori, oči su mi se napunile suzama. Dario je samo slegnuo ramenima i nastavio pričati s ocem. Nitko nije rekao ništa.
Te noći nisam mogla spavati. U meni se nešto slomilo. Pomislila sam: “Zašto ja uvijek šutim? Zašto dopuštam da me gazi?”
Sljedeći dan odlučila sam joj uzvratiti – ali ne onako kako bi ona očekivala. Nisam htjela vikati ni vrijeđati. Umjesto toga, odlučila sam joj pokazati koliko može boljeti kad te netko ignorira.
Počela sam dolaziti rjeđe kod njih. Kad bih došla, bila sam ljubazna, ali hladna kao snijeg na Vlašiću. Nisam više prala čaše – samo bih sjela s Lanom i igrala se s njom. Kad bi Mirela počela s primjedbama, samo bih se nasmiješila i rekla: “Možda bi bilo bolje da ti to napraviš.” Dario je primijetio promjenu.
“Što ti je? Zašto si tako hladna prema mojoj mami?” pitao me jedne večeri dok smo spremali Lanu za spavanje.
“Zato što sam umorna od toga da me ponižava pred svima. Umorna sam od toga da ti šutiš i praviš se da ne vidiš što radi,” odgovorila sam tiho.
Dario je šutio dugo. Znao je da imam pravo, ali nije znao što reći.
Mirela je ubrzo primijetila da nešto nije u redu. Počela me ispitivati zašto ne dolazim češće, zašto ne ostajem na ručku, zašto ne šaljem slike Lani češće kao prije.
Jednog dana došla je kod nas bez najave. Sjela je za kuhinjski stol i gledala me ravno u oči.
“Ivana, što se događa? Jesam li nešto pogriješila?”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Prvi put me pitala to direktno.
“Mirela, godinama me ponižavaš pred svima. Nikad ništa što napravim nije dovoljno dobro za tebe. Trudim se biti dobra snaha, dobra majka tvojoj unuci, ali uvijek nađeš nešto što nije po tvome. Umorna sam od toga,” izgovorila sam sve u jednom dahu.
Gledala me šokirano. Prvi put nije imala spreman odgovor.
“Nisam znala da to tako doživljavaš… Ja samo želim najbolje za svog sina i unuku,” rekla je tiho.
“A gdje sam tu ja? Zar ja nisam dio ove obitelji? Zar ne zaslužujem poštovanje?”
Dugo smo šutjele. Onda je ustala i otišla bez riječi.
Nekoliko dana kasnije poslala mi je poruku: “Žao mi je ako sam te povrijedila. Nisam to željela.” Nije bilo lako povjerovati joj odmah, ali barem je napravila prvi korak.
Od tada su naši odnosi bolji – ne savršeni, ali bolji. Naučila sam postaviti granice i reći kad nešto nije u redu.
Ponekad se pitam: koliko žena oko mene šuti i trpi zbog mira u kući? Koliko nas misli da moramo biti savršene snahe da bismo bile prihvaćene?
Možda nije problem u čašama – možda su naši odnosi ti koji trebaju dobro pranje i malo više sjaja.