Četvrtak koji je promijenio sve: Odluka o bakinoj kući
“Ne mogu vjerovati da ovo radimo!” povikala je Ana, lupivši šakom o stol. Zvuk je odjeknuo kroz dnevni boravak, a ja sam osjetio kako mi srce preskače. Mama je sjedila nasuprot nas, stisnutih usana, dok je tata nervozno vrtio ključ od auta među prstima. Bilo je četvrtak navečer, onaj dan koji smo svi odgađali tjednima – dan kada ćemo odlučiti što će biti s bakinom kućom u Travnom.
Sjedili smo za stolom gdje smo nekad jeli bakine štrudle od jabuka. Sada je stol bio prekriven papirima: vlasnički list, oporuka, skice kuće. Sve ono što je nekad bilo dom, sada je postalo predmet rasprave. “Ne radi se samo o ciglama i betonu!” viknula je Ana, oči su joj bile crvene od suza. “To je jedino mjesto gdje sam se osjećala sigurno kad ste se vi svađali!”
Tata je uzdahnuo. “Ana, svi imamo uspomene na tu kuću. Ali realnost je da nitko od vas ne živi više tamo. Kuća propada. Treba nam novac za renovaciju ili prodaju.”
Pogledao sam prema prozoru, izbjegavajući Anin pogled. Znao sam da ona želi ostati u kući, obnoviti je i možda jednog dana tamo podizati svoju djecu. Ja sam, s druge strane, već godinama u Sarajevu, s kreditom za stan i dvoje male djece. Novac od prodaje bi mi riješio pola problema.
“Znaš li ti koliko bi meni značilo da mogu ostaviti nešto svojoj djeci?” tiho sam rekao, više sebi nego njima. Ana me pogledala kao da sam je izdao. “Znači, sve se svodi na novac? Na kraju dana, to smo postali?”
Mama je obrisala suzu s obraza. “Djeco, nije lako ni nama. Ta kuća je bila utočište cijele naše obitelji kad su počeli ratovi devedesetih. Sjećate se kako smo svi spavali na podu u dnevnoj sobi? Kako nas je baka tješila kad su vani padale granate?”
Tišina je ispunila prostoriju. Sjećanja su navirala – miris bakine juhe od rajčice, zvuk njezinog smijeha dok nam priča priče iz mladosti, njezine ruke koje su uvijek bile spremne zagrliti.
Ana je ustala i otišla do prozora. “Ne mogu vjerovati da ste svi tako hladni. Ja… ja bih radije živjela u toj kući bez struje i vode nego je prodala nekom strancu!”
Tata je pokušao biti razuman: “Ana, nitko ne želi da patiš. Ali pogledaj realno – ti si još uvijek na fakultetu, nemaš stalni posao. Kako ćeš održavati kuću? Tvoj brat ima svoju obitelj i obaveze. Mi smo stari i nemamo snage za još jedno renoviranje.”
Osjetio sam kako mi grlo steže krivnja. Znao sam da Ana nema nikoga osim nas. Njezin dečko ju je ostavio prošle zime, a prijatelji su joj se razbježali po Europi tražeći bolji život. Kuća joj je bila posljednja veza s djetinjstvom.
“Možda postoji rješenje,” predložila je mama tiho. “Možda možemo iznajmiti kuću dok ne odlučimo što ćemo dalje? Tako bi Ana mogla imati vremena da završi fakultet i možda pronađe posao…”
Ana je odmahivala glavom. “Ne želim da netko drugi spava u mojoj sobi! Ne želim da netko dira bakine stvari!”
Tata je izgubio strpljenje: “Ana, život nije bajka! Svi moramo donositi teške odluke! Ako ne možemo dogovoriti, morat ćemo sve prodati i podijeliti novac!”
Osjetio sam kako mi se dlanovi znoje. Pogledao sam Anu – njezino lice bilo je puno boli i bijesa. “Možda bih mogao preuzeti svoj dio kasnije… Ako ti stvarno toliko znači, mogu pričekati s novcem dok ne vidiš što ćeš sa životom,” promucao sam.
Ana me gledala nekoliko trenutaka, oči su joj bile pune suza, ali i zahvalnosti. “Stvarno bi to učinio za mene?”
Slegnuo sam ramenima. “Ne znam… Možda bi baka to htjela. Da se držimo zajedno, a ne da se svađamo zbog zidova i krova.”
Mama je zaplakala tiho, a tata je samo šutio, gledajući u prazno.
Te noći nitko nije spavao mirno. Otišao sam doma s osjećajem težine u prsima – jesam li izdao svoju obitelj ili sam napravio pravu stvar? Ana mi se javila porukom oko ponoći: “Hvala ti što si me razumio. Znam da nije lako.” Nisam znao što odgovoriti.
Dani su prolazili, ali odluka nije bila konačna. Kuća je ostala prazna, ali sada ispunjena našim nesuglasicama i neizgovorenim riječima.
Ponekad se pitam – vrijedi li išta više od mira u obitelji? Ili smo svi osuđeni da nas prošlost dijeli umjesto da nas spaja?