Cijeli život sam bila nevidljiva, a sada žele da budem njihova spasiteljica
“Jana, ti si uvijek bila najmirnija. Znaš da mama tebe najviše voli. Ti ćeš ostati s njom.” Glas mog brata Darija odzvanjao je kuhinjom dok su svi sjedili za stolom, a ja sam osjećala kako mi srce lupa u grlu. Pogledala sam prema sestri Ivani, koja je samo slegnula ramenima i nastavila tipkati po mobitelu, kao da se to sve nje ne tiče.
Nikad nisam bila važna. Uvijek sam bila ona koja pere suđe, kupuje kruh, čuva mlađu sestru kad roditelji odu na svadbu ili sahranu. Kad sam im jednom rekla da bih voljela upisati likovnu akademiju, otac je samo odmahnuo rukom: “Ma pusti ti to, Jana, od toga se ne živi.”
Sada, kad je mama oboljela od karcinoma, svi su se okupili u našoj staroj kući u Travniku. Svi osim mene imaju svoje živote: Dario je u Zagrebu, ima dvoje djece i ženu koja ga čeka s toplom večerom; Ivana radi u Sarajevu, stalno putuje i objavljuje slike s putovanja po Instagramu; najmlađi brat Filip još studira u Mostaru i dolazi kući samo kad mu treba novac ili čista odjeća.
A ja? Ja sam ostala tu. Radim u knjižari za minimalac, nemam ni muža ni djecu, ni auto ni stan. I sad, kad je najteže, svi su odlučili da je red na meni. Kao da je to samo po sebi razumljivo.
“Jana, znaš da mi ne možemo,” ponavljao je Dario. “Ti si ionako ovdje.”
“Ali ja radim,” pokušala sam reći, ali me nitko nije slušao. Mama je ležala u sobi, blijeda i iscrpljena, a ja sam osjećala kako me guši bijes i tuga.
Te večeri nisam mogla zaspati. Sjedila sam na podu svoje sobe i plakala. Sjećanja su navirala – kako me Ivana ismijavala zbog viška kilograma kad smo bile male; kako me Dario tjerao da mu pišem zadaće; kako je tata uvijek govorio da sam preosjetljiva.
Sutradan sam otišla do mame. Držala me za ruku i šaptala: “Znam da ti nije lako, Jana. Ali ti si moje zlato.”
Pogledala sam je kroz suze. “Mama, zašto uvijek ja? Zašto nikad ne pitaš Ivanu ili Darija?”
Nije odgovorila. Samo me stisnula jače.
Tih dana kuća je bila puna ljudi – rodbina, susjedi, svi su donosili juhe i kolače, svi su imali savjete. Ali nitko nije pitao mene kako sam. Nitko nije pitao želim li ja sve to.
Jedne večeri, dok su Dario i Ivana sjedili u dnevnoj sobi i gledali televiziju, skupila sam hrabrost.
“Ne mogu više,” rekla sam tiho.
Dario je podigao obrve: “Šta to znači?”
“To znači da neću više biti jedina koja brine o svemu. I ja imam pravo na život.”
Ivana se nasmijala: “Jana, nemoj dramatizirati. Mama tebe treba.”
“Treba vas sve!” viknula sam prvi put u životu dovoljno glasno da me svi čuju. “Godinama ste me koristili kao sluškinju! Nikad niste pitali što ja želim! Sad ste svi odrasli ljudi – vrijeme je da preuzmete odgovornost!”
Nastala je tišina. Osjetila sam kako mi ruke drhte, ali nisam povukla riječi.
Dario je ustao: “Dobro, ako ti tako kažeš… Ali znaš da ćeš se pokajati.”
Možda hoću, pomislila sam. Ali prvi put u životu osjećala sam se slobodno.
Sljedećih dana počeli su dolaziti češće. Dario je organizirao smjene s Ivanom; Filip je dolazio vikendom. Mama je bila tužna što nisam stalno uz nju, ali počela me gledati drugačije – kao odraslu ženu koja zna reći ‘ne’.
Nije bilo lako. Osjećala sam krivnju svaki put kad bih otišla iz kuće ili kad bih odbila skuhati ručak za sve njih. Ali svaki put kad bih pogledala sebe u ogledalu, vidjela sam nekog novog – ženu koja više ne pristaje biti nevidljiva.
Jednog dana mama me povukla za ruku: “Jana… oprosti što sam te uvijek stavljala na zadnje mjesto.”
Plakale smo zajedno dugo. Prvi put osjećala sam da me vidi.
Danas živim sama u malom stanu iznad knjižare. Mama je još bolesna, ali sada ima cijelu obitelj uz sebe – ne samo mene. Ponekad mi dođe teško kad pomislim na sve godine koje sam provela pokušavajući biti dovoljna svima osim sebi.
Ali sada znam: nitko nema pravo tražiti od mene da žrtvujem svoj život za tuđu udobnost.
Pitam se… Koliko nas još šuti i trpi jer nas uvjere da nismo vrijedni više? Koliko nas još čeka trenutak da kaže: “Dosta!”?