Cijeli život sam bila njegova sjena, a kad je uspio, ostavio me

“Ne mogu više, Amra. Više ne pripadamo jedno drugome.” Te riječi odzvanjaju mi u ušima dok stojim na pragu naše kuće, držeći šalicu kave koju sam mu svako jutro nosila u krevet. Ruke mi drhte, a srce mi lupa kao da će iskočiti iz grudi. Gledam Edina, čovjeka kojem sam posvetila dvadeset i pet godina života, i ne prepoznajem ga. Njegove oči, nekad tople i umorne od borbe, sada su hladne, odlučne, kao da sam mu ja samo još jedna prepreka na putu.

Sjećam se dana kad je otvorio svoju malu građevinsku firmu. Nije imao ništa osim volje i mene. Bila sam mu sekretarica, knjigovotkinja, psiholog, kuharica, žena i prijateljica. Kad bi se vratio kući kasno navečer, umoran i prljav, sjedili bismo za kuhinjskim stolom, a ja bih slušala njegove brige i snove. “Amra, jednog dana ćemo imati svoj stan u centru Sarajeva, a ti ćeš birati zavjese kakve god poželiš”, govorio bi, a ja bih se smijala i vjerovala mu. Nikad nisam sumnjala u njega, čak ni kad su svi drugi govorili da je lud što napušta siguran posao u općini.

Godinama sam bila ta koja je štedjela, odricala se novih cipela, odlazaka kod frizera, samo da bi Edin mogao kupiti još jednu bušilicu ili platiti radnicima na vrijeme. Naša djeca, Lejla i Dino, odrasli su uz miris cementa i zvuk telefona koji nikad nije prestajao zvoniti. “Mama, kad će tata doći kući?”, pitala bi Lejla, a ja bih joj obećavala da će doći čim završi posao. I uvijek sam ga branila pred svima, čak i pred vlastitom majkom koja mi je govorila: “Amra, ne možeš cijeli život biti njegova sjena.”

Ali ja sam vjerovala da je to ljubav. Da je to brak. Da je to ono što se od žene traži – da bude oslonac, podrška, rame za plakanje. Nikad nisam tražila ništa za sebe. Kad je Edin napokon uspio, kad je firma počela donositi ozbiljan novac, kad su nas ljudi počeli pozdravljati na ulici s poštovanjem, bila sam ponosna. Gledala sam ga kako sjedi za velikim stolom, u odijelu, s osmijehom na licu, i mislila: “To je moj muž. Ja sam mu pomogla da postane ovo što jest.”

Ali onda su se stvari počele mijenjati. Prvo su došle nove kolegice, mlade i nasmijane, koje su mu slale poruke kasno navečer. Opravdavao se: “To je samo posao, Amra, moraš razumjeti.” Počeo je kasniti kući, mirisao je na skupi parfem, a ne na prašinu i beton. Počeo je pričati o putovanjima, o restoranima, o stvarima koje nikad nismo mogli priuštiti. “Zašto ne idemo zajedno?”, pitala sam ga jednom, a on je samo slegnuo ramenima: “Ti ne bi uživala u tome.”

Djeca su odrasla, Lejla je otišla na fakultet u Zagreb, Dino je našao posao u Mostaru. Ostali smo sami u velikoj kući koju sam godinama čistila, uređivala, čuvala kao svetinju. Edin je sve češće bio odsutan, a kad bi bio tu, bio je nervozan, nezadovoljan, kao da ga gušim. Jedne večeri, dok sam mu servirala večeru, pogledao me preko stola i rekao: “Amra, mislim da više ne funkcioniramo. Ti si ostala ista, a ja sam se promijenio. Trebam nešto drugo.”

Osjetila sam kako mi se svijet ruši. Sve što sam godinama gradila, sve što sam žrtvovala, sada se pretvorilo u prah. Nisam znala što reći. Samo sam šutjela i gledala ga, čekajući da se predomisli, da kaže da se šali, da me zagrli i kaže da me voli. Ali to se nije dogodilo. Sutradan je spakirao stvari i otišao. Djeca su bila šokirana, Lejla je plakala na telefon, Dino je pokušavao biti jak, ali sam znala da ga boli.

Ostala sam sama. Prijateljice su mi govorile da sam previše dala, da sam zaboravila na sebe. Majka mi je rekla: “Rekla sam ti, Amra, ne možeš cijeli život biti nečija sjena.” Ali što sam drugo mogla? Tako su nas učili, tako su živjele naše majke i bake. Žena je stup kuće, ona drži sve na okupu. Ali što kad taj stup pukne? Što kad ostaneš sam, bez ikoga da te zagrli, da ti kaže da vrijediš?

Pokušala sam pronaći smisao u svakodnevnim sitnicama. Počela sam šetati uz Miljacku, gledati ljude, slušati njihove razgovore. Ponekad bih sjela u kafić i promatrala parove, pitajući se jesam li ja bila sretna ili samo navikla na nesreću. Prijavila sam se na tečaj slikanja, upoznala nove ljude, ali svaki put kad bih došla kući, osjećala sam prazninu. Nedostajala mi je rutina, nedostajao mi je Edin, čak i onaj stari, umorni Edin koji je znao samo raditi i sanjati.

Jedne večeri, dok sam gledala stare fotografije, Lejla me nazvala. “Mama, nisi ti kriva. Tata je izabrao svoj put. Vrijeme je da izabereš svoj.” Te riječi su me pogodile. Možda je stvarno vrijeme da mislim na sebe. Da pronađem ono što sam izgubila negdje usput – svoje snove, svoje želje, svoju vrijednost.

Ali kako se ponovno izgraditi kad si cijeli život bio nečija sjena? Kako vjerovati u ljubav kad te ona izdala? Možda vi imate odgovor, možda ste i sami prošli kroz isto. Recite mi, je li moguće ponovno pronaći sreću nakon svega? Je li ljubav zaista dovoljna ili je vrijeme da naučimo voljeti sebe?