Cijena sklada: Priča o izgubljenoj i pronađenoj sebi

“Opet nisi skuhala kavu kako treba, Ivana! Koliko puta ti moram reći?” glas Stjepana odjeknuo je kuhinjom, a šalica je tresnula o stol. Pogledala sam ga, ali nisam rekla ništa. U meni je gorjela želja da viknem, da mu kažem da nisam ovdje samo da mu služim, ali riječi su mi zastale u grlu. Umjesto toga, pokupila sam šalicu i otišla u kupaonicu, gdje sam pustila vodu da sakrije moje tihe suze.

Tako je bilo već godinama. Kad sam se udala za Stjepana, mislila sam da će moj život biti ispunjen ljubavlju, zajedništvom, smijehom. Ali ubrzo su došle prve kritike, prvi zahtjevi, prva tiha razočaranja. “Ivana, mama kaže da nisi dobro posložila veš. Ivana, zašto nisi kupila pravi kruh?” Sve sitnice koje su se nizale dan za danom, sve riječi koje su me rezale poput noža. A ja sam šutjela. Zbog mira u kući, zbog djece, zbog onoga što će reći susjedi.

Moja sestra Ana često mi je govorila: “Ivana, ne možeš tako cijeli život. Moraš misliti na sebe.” Ali kako? Kad si odrasla u obitelji gdje se šuti i trpi, gdje je majka uvijek bila zadnja na redu, gdje se ljubav mjerila količinom žrtve? Sjećam se majčine ruke na mom ramenu: “Šuti, dijete, tako je to u braku. Bit će bolje kad djeca porastu.”

Ali nije bilo bolje. Djeca su rasla, a ja sam postajala sve manja. Moj sin Filip jednom me pitao: “Mama, zašto si uvijek tužna?” Nisam znala što da mu odgovorim. Kako djetetu objasniti da te vlastiti muž ne vidi, da si nevidljiva u vlastitoj kući?

Jedne večeri, dok su djeca spavala, sjela sam na balkon s Anom. Donijela je bocu vina i dvije čaše. “Znaš li ti tko si, Ivana?” pitala me iznenada. Pogledala sam u tamu ispred sebe. “Ne znam više… Možda samo Stjepanova žena i Filipova i Lucijina mama.” Ana me zagrlila. “Ti si puno više od toga. Sjećaš li se kad si crtala? Kad si pisala pjesme? Gdje je nestala ta Ivana?”

Te noći nisam mogla zaspati. U glavi su mi odzvanjale Anine riječi. Sjetila sam se svojih bilježnica iz srednje škole, pjesama koje sam pisala o ljubavi i slobodi. Gdje su nestali moji snovi?

Sljedećih dana počela sam voditi dnevnik. Pisala sam o svemu što osjećam – o strahu, ljutnji, tuzi. Pisala sam i o malim stvarima koje me vesele: mirisu kave ujutro kad svi još spavaju, zvuku kiše na prozoru, osmijehu moje kćeri Lucije kad mi donese crtež.

Jednog popodneva Stjepan je došao ranije s posla. Bio je nervozan jer mu je šef prigovorio zbog kašnjenja projekta. “Zašto nema ručka? Što si radila cijeli dan?” pitao je ljutito.

“Pisala sam,” odgovorila sam tiho.

“Pisala? Što imaš ti pisati? Bolje bi ti bilo da si nešto korisno napravila!”

Osjetila sam kako mi srce lupa u grudima. Prvi put nakon dugo vremena nisam spustila pogled. “I pisanje je korisno za mene,” rekla sam mirno.

Stjepan me pogledao kao da me prvi put vidi. “Ti si poludjela,” promrmljao je i izašao iz kuće.

Te večeri nazvala sam Anu. “Rekla sam mu da pišem. Nisam šutjela.” Ana je plakala od sreće s druge strane linije.

Ali nije sve išlo lako. Stjepan je postajao sve hladniji. Djeca su osjećala napetost. Lucija me jednom pitala: “Mama, hoćeš li ti i tata biti zajedno kad ja narastem?” Nisam znala što da joj kažem.

Počela sam tražiti posao – bilo što, samo da imam svoj novac i osjećaj vrijednosti. Prijavila sam se za posao u knjižari u centru grada. Vlasnica Jasmina bila je žena srednjih godina s toplim osmijehom.

“Zašto želite raditi ovdje?” pitala me na razgovoru.

“Zato što volim knjige… I zato što želim ponovno biti svoja,” odgovorila sam iskreno.

Primila me na probni rok. Prvi dan na poslu osjećala sam se kao dijete koje prvi put ulazi u školu – uzbuđena i prestrašena istovremeno. Ali svaki dan bio je lakši od prethodnog.

Stjepan nije bio sretan zbog mog posla. “Tko će sad kuhati ručak? Tko će paziti na djecu?” pitao je.

“Djeca su dovoljno velika da pomažu,” odgovorila sam mirno.

S vremenom su Filip i Lucija počeli sami spremati doručak, pomagali oko kuće. Počeli smo razgovarati o stvarima koje nas vesele i muče. Osjetila sam kako se polako vraćam sebi.

Jedne večeri Stjepan je došao kasno kući i rekao: “Ne znam više tko si ti… Nisi ona žena koju sam oženio.” Pogledala sam ga ravno u oči: “Možda nisam… Ali ova Ivana mi se više sviđa.” Nije ništa rekao – samo je otišao u sobu.

Nakon nekoliko mjeseci odlučili smo se razdvojiti. Bilo je teško – zbog djece, zbog straha od osude okoline, zbog svega što smo prošli zajedno. Ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir.

Danas živim s djecom u malom stanu iznad knjižare. Pišem pjesme i vodim radionice za žene koje su prošle slično kao ja. Ponekad me uhvati tuga zbog svega što smo izgubili kao obitelj, ali onda pogledam Filipa i Luciju kako se smiju i znam da smo svi dobili nešto važnije – slobodu biti ono što jesmo.

Pitam se često: Koliko nas još živi u tišini vlastitih domova, bojeći se podići glas? I koliko nas će skupiti hrabrosti da ponovno pronađe sebe?