„Da nisi došla ranije, nikad to ne bi saznala“ – Istina koja mi je promijenila život

„Zašto si došla ranije? Da nisi, nikad to ne bi saznala.“ Te riječi odzvanjaju mi u glavi dok stojim na pragu naše dnevne sobe, još uvijek držeći vrećicu s maminoj omiljenom juhom od tikvica. Kiša mi se cijedi niz kosu, a srce lupa tako glasno da mi se čini da ga i susjedi mogu čuti. Na kauču, ispod našeg starog smeđeg pokrivača, sjedi moj muž Dario, a pored njega – Ena. Njena kosa je raščupana, a oči joj bježe prema podu. Dario ustaje, pokušava nešto reći, ali riječi mu zapinju u grlu.

„Nije ono što misliš, Ivana“, promuca. Ali ja već znam. Sve mi je jasno u sekundi – pogledi koji su mi zadnjih mjeseci izmicani, kasni dolasci kući, poruke koje je brisao čim bi ih pročitao. Ena je naša susjeda iz trećeg ulaza, udovica s dvoje male djece. Uvijek sam joj donosila kolače kad bi joj bilo teško, slušala njene priče o mužu koji je poginuo na gradilištu kod Sarajeva. Nikad nisam ni pomislila da bi ona mogla biti ta koja će mi uzeti sve.

„Ivana, molim te, pusti me da objasnim“, Dario pokušava prići, ali ja se povlačim kao ranjena životinja. „Nemaš što objasniti“, šapnem. Ena ustaje, skuplja svoju torbu i bez riječi izlazi iz stana. Vrata za njom tiho zalupaju, a ja ostajem sama s Darijem i tišinom koja reže kao nož.

Sjedam na pod, vrećica s juhom se prevrće i prolijeva po parketu. Gledam kako se tekućina širi, upija u drvo, ostavlja mrlju koju neću moći očistiti. „Zašto?“, pitam ga tiho. „Zar ti nisam bila dovoljna?“

Dario sjeda pored mene, spušta glavu u dlanove. „Nisam htio da se ovo dogodi. Osjećao sam se izgubljeno… Ti si stalno bila kod mame, na poslu… Ja sam bio sam.“

„Svi smo mi sami na neki način“, kažem kroz suze. „Ali ne idemo svi tražiti utjehu u tuđem krevetu.“

Te noći nisam spavala. Sjedila sam u kuhinji i gledala kroz prozor kako kiša ispire ulice Zagreba. Sjećanja su navirala – naše prvo ljeto na moru kod Darijeve tetke u Makarskoj, smijeh dok smo zajedno kuhali sarme za Božić, planovi o djeci koje nikad nismo imali jer je uvijek bilo „još vremena“. Sad mi se činilo da tog vremena više nema.

Sljedećih dana izbjegavala sam Darija koliko god sam mogla. Odlazila bih kod mame u bolnicu i tamo plakala na njenom ramenu. Mama je bila slaba, ali njene riječi su bile snažne: „Dijete moje, život ti uvijek baci kamen pod noge kad najmanje očekuješ. Ali ti si moja lavica – digni glavu.“

Ali kako dignuti glavu kad te svi gledaju? Kad susjedi šapuću iza leđa, kad Ena više ne izlazi iz stana, a Darijeva majka Ljubica dolazi svaki dan s pitama i pokušava me nagovoriti da mu oprostim? „Znaš ti njega… On je slab na žene otkad je bio mali“, govori mi dok slaže tanjure u sudoperu. „Ali voli on tebe, Ivana.“

Jednog dana naišla sam na Enu pred liftom. Pogledala me u oči prvi put nakon svega. „Žao mi je“, rekla je tiho. „Nisam htjela… Bila sam slaba.“

„Svi smo mi slabi“, odgovorila sam joj. „Ali neki od nas ipak biraju drugačije.“

U firmi su počeli primjećivati da nisam svoja. Šefica Mirela me pozvala na razgovor: „Ivana, ako trebaš slobodan dan ili psihologa, samo reci.“ Zahvalila sam joj i slagala da je sve u redu. Ali nije bilo.

Jedne večeri Dario je došao kući ranije nego inače. Sjeo je za stol i gledao me dugo bez riječi.

„Ivana… Znam da sam sve uništio. Ako želiš da odem – otići ću.“

Gledala sam ga i pitala se gdje je nestao onaj čovjek kojeg sam voljela. Je li ikad stvarno postojao ili sam ga samo ja vidjela takvim? „Ne znam što želim“, priznala sam mu iskreno. „Znam samo da ovako više ne mogu.“

Te noći spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod mame. U njenoj maloj sobi osjećala sam se sigurnije nego ikad prije. Mama me zagrlila i rekla: „Bit će teško, ali proći će.“

Prošli su tjedni. Dario mi je slao poruke – najprije svakodnevno, onda sve rjeđe. Ena je odselila s djecom kod sestre u Zenicu. Ljubica više nije dolazila s pitama.

Počela sam ponovno otkrivati tko sam bez njega. Prijavila sam se na tečaj keramike u Kulturnom centru Dubrava, upoznala novu prijateljicu Sabinu iz Tuzle koja me naučila kako napraviti najbolju baklavu na svijetu. Počela sam trčati po Maksimiru svako jutro prije posla.

Jednog dana mama me pogledala dok smo pile kavu na balkonu: „Jesi li mu oprostila?“

Zastala sam i razmislila. „Ne znam jesam li oprostila njemu… Ali sebi jesam.“

I sad kad gledam unatrag, pitam se: Je li bolje znati istinu pa makar boljela ili živjeti u laži? Biste li vi oprostili ili krenuli dalje?