Dan kad sam shvatila tko je zapravo moja svekrva

„Nije ona za tebe, Damire! Pogledaj što ti je napravila!“, vrištala je Jasna dok sam ležala na bolničkom krevetu, još uvijek omamljena od lijekova i šoka. Kroz poluotvorene oči gledala sam kako se Damir pokušava izvući iz njezinog stiska, ali njezine ruke su ga čvrsto držale za rukav. „Mama, molim te, prestani!“, šapnuo je, ali Jasna nije popuštala.

Sjećam se zvuka metala koji para zrak, sjećam se kako mi je auto proklizao na mokroj cesti kod mosta na Savi. Sve se dogodilo u sekundi. Udarac, mrak, pa bol. Kad sam otvorila oči, prvo što sam vidjela bila je Riley, moja sedmogodišnja kćer, kako sjedi kraj kreveta i drži me za ruku. „Mama, nemoj spavati“, šaptala je kroz suze.

Ali prava bol nije došla od slomljene noge ili modrica. Prava bol došla je kad sam čula Jasnine riječi. „Ona ti je nesreća, Damire! Od kad si s njom, samo problemi! Pogledaj dijete – stalno plače! Zar ne vidiš da nas uništava?“

Damir je šutio. To me najviše boljelo. Nije me pogledao, nije rekao ni riječ u moju obranu. Samo je stajao tamo, između svoje majke i mene, kao dijete koje ne zna gdje pripada.

Prije nesreće, Jasna je bila ljubazna – barem na površini. Donosila bi kolače kad bi dolazila u goste, pričala kako joj je Riley najdraža unuka. Ali uvijek su tu bile sitne primjedbe: „Zar joj ne bi trebala dati topliju jaknu?“, „Zašto joj kosa nije bolje počešljana?“ ili „Damir nikad nije bio tako umoran dok nije upoznao tebe.“

Nakon nesreće, maske su pale. Jasna je Riley povukla u stranu dok sam još bila u bolnici. Kasnije mi je kćerka šaptala: „Baka kaže da si ti kriva što tata više ne voli biti kod kuće.“ Riley je plakala svaku noć. Nisam znala kako joj objasniti da ljubav odraslih nije uvijek jednostavna.

Jedne večeri, dok sam ležala u krevetu s gipsom na nozi, čula sam Damira i Jasnu kako razgovaraju u kuhinji. „Ne mogu više ovako“, govorio je Damir. „Viktorija treba pomoć.“

„Ona treba psihijatra!“, odbrusila je Jasna. „Ili još bolje – nek se vrati svojoj majci u Osijek! Ti imaš dijete za koje moraš brinuti.“

Srce mi se slamalo. Nisam imala snage vikati ni plakati. Samo sam ležala i slušala kako se moj život raspada iza zatvorenih vrata.

Kad sam napokon došla kući iz bolnice, Jasna je već bila tamo. Riley je sjedila za stolom s crtežima pred sobom. Kad me ugledala, potrčala mi je u zagrljaj. Jasna me pogledala hladno: „Nadam se da si spremna preuzeti odgovornost za ono što si napravila.“

„Što sam napravila?“, upitala sam tiho.

„Uništila si ovu obitelj“, rekla je kroz zube.

Tog trenutka odlučila sam da više neću šutjeti. „Jasna, dosta! Dosta tvojih laži i manipulacija! Znam što govoriš Riley iza mojih leđa. Znam da si Damiru rekla da me ostavi.“

Damir je stajao u kutu sobe, blijed kao zid. Nije rekao ništa.

„Ako misliš da ćeš mi uzeti dijete ili mu okrenuti muža protiv mene, varaš se“, nastavila sam drhtavim glasom.

Jasna se nasmijala: „Ti si ovdje samo gost. Ja sam majka ovog doma.“

Te noći nisam spavala. Riley je zaspala uz mene, držeći me za ruku kao da se boji da ću nestati. Ujutro sam donijela odluku.

Spakirala sam nekoliko stvari u torbu i probudila Riley. „Idemo kod bake Ane u Osijek na neko vrijeme“, šapnula sam joj.

Damir nas je gledao dok smo izlazile iz stana. Nije pokušao zaustaviti ni mene ni Riley. Samo je stajao tamo, slomljen između dvije žene koje su mu značile sve i ništa.

U Osijeku nas je dočekala moja mama Ana raširenih ruku i suzama u očima. „Moja Viktorija… Moja mala Riley…“

Prvih dana osjećala sam olakšanje, ali i tugu. Riley se polako vraćala sebi – crtala je sunce umjesto kiše, smijala se baki dok su pekle kiflice. Ja sam pokušavala pronaći smisao u svemu što se dogodilo.

Jednog dana stigla mi je poruka od Damira: „Žao mi je.“ To je bilo sve.

Nisam mu odgovorila. Nisam znala što bih mu rekla.

Ponekad se pitam jesam li pogriješila što sam otišla. Jesam li trebala više boriti se za naš brak? Ili sam napokon napravila ono što je najbolje za mene i Riley?

Možda će mi vrijeme dati odgovore koje sada ne mogu pronaći.

A vi? Biste li ostali ili otišli? Koliko daleko biste išli da zaštitite svoje dijete od otrovnih odnosa?