Djeca me jedva prepoznaju: Jesam li pogriješila prijeteći domom?
“Ako mi ne pomognete, sve ću prodati i otići u dom!” – riječi su mi izletjele iz usta prije nego što sam ih stigla zaustaviti. Stajala sam nasred dnevnog boravka, ruku stisnutih u šake, dok su me Ana i Damir gledali kao da sam im upravo rekla da više nisam njihova majka. U tom trenutku, između nas je zjapila provalija koju nisam znala kako premostiti.
Ana je prva progovorila, tiho, gotovo šapatom: “Mama, nemoj tako pričati… Znaš da imamo svoje živote. Djeca, posao…” Damir je samo slegnuo ramenima i pogledao u mobitel. Osjetila sam kako mi srce puca na tisuću komadića. Zar sam zaista postala teret vlastitoj djeci?
Nekad smo bili nerazdvojni. Sjećam se kako sam ih vodila na more u Makarsku, kako smo zajedno brali šljive kod bake u Bosni, kako su mi crtali srca na Dan majki. Sve sam dala za njih – radila sam dvostruke smjene u tekstilnoj tvornici, štedjela svaku kunu, odricala se novih cipela i frizera. Njihova sreća bila je moj smisao.
A sada? Sjedim sama u stanu na Trešnjevci, gledam kroz prozor i pitam se gdje sam pogriješila. Moj muž Željko umro je prije šest godina. Od tada sam sama. Djeca dolaze jednom mjesečno, ponekad ni tada. Unuci me jedva prepoznaju – kad dođu, više pričaju o TikToku nego što me pitaju kako sam.
Prošle zime pala sam na ledu ispred zgrade. Nitko nije bio tu da mi pomogne. Susjeda Mara me podigla i odvela do stana. Djeci nisam ni rekla – nisam htjela biti još veći teret. Ali bol u kuku nije prošla, a ni ona druga bol, ona koja steže grlo kad shvatiš da si ostao sam.
Prije nekoliko dana, dok sam pokušavala podići tešku kutiju sa starim stvarima, osjetila sam vrtoglavicu. Sjela sam na pod i plakala. Tada sam odlučila – moram im reći kako se osjećam. Moram ih natjerati da shvate koliko mi nedostaju.
Zato sam ih pozvala na ručak. Skuhala sam sarmu, napravila pitu od jabuka, kao nekad kad su bili mali. Nadala sam se da će osjetiti toplinu doma, da će se sjetiti svega što smo prošli zajedno.
Ali čim su sjeli za stol, počeli su pričati o poslu, kreditima, školskim obavezama djece. Nitko me nije pitao kako sam. Nitko nije primijetio da mi ruke drhte dok nosim tanjure.
“Mama, možeš li nam posuditi nešto novca?” upitala je Ana dok je rezala pitu.
“Nemam više što dati,” odgovorila sam tiho. “Sve što imam ste vi.”
Damir je uzdahnuo: “Ajde mama, nemoj sad dramiti. Svi imamo svoje probleme.”
Tada su mi izletjele one riječi – riječi koje su mi gorčinom ostale na usnama: “Ako mi ne pomognete, sve ću prodati i otići u dom!”
Nastala je tišina. Ana je spustila vilicu. Damir je ustao i otišao na balkon zapaliti cigaretu.
Te noći nisam spavala. Gledala sam stare fotografije – Ana s pletenicama na prvom danu škole, Damir s osmijehom bez prednjih zubića, Željko koji me drži za ruku na proslavi godišnjice braka. Sve te slike sada su samo podsjetnik na ono što više nemam.
Sljedećih dana nitko nije zvao. Telefon je šutio. Počela sam sumnjati – jesam li bila prestroga? Jesam li ih odgajala da budu sebični ili ih je ovaj svijet takvima napravio?
Jedne večeri zazvonilo je na vratima. Bila je to Mara iz susjedstva.
“Ljubice, jesi dobro? Nisi izašla danima…”
Srušila sam se u njen zagrljaj i zaplakala kao dijete.
“Djeca me ne razumiju više… Ne znam što da radim,” jecala sam.
Mara me pogladila po kosi: “Znaš, nisi jedina. Moja Snježana isto tako – dođe jednom u tri mjeseca, donese kavu i ode. Danas su djeca drugačija…”
Ali ja nisam htjela prihvatiti da je to normalno. Nisam htjela biti još jedna baka koja sjedi sama i broji dane do posjeta.
Sljedeće jutro odlučila sam otići u dom za starije na razgovor. Tamo me dočekala teta Ruža, žena vedra duha.
“Nisi prva koja dolazi slomljena srca,” rekla mi je dok smo pile kavu u zajedničkoj sobi. “Ali znaš što? Ovdje ljudi pronađu nove prijatelje, smisao… Nije sramota tražiti sreću za sebe.”
Vratila sam se kući s brošurom doma u torbi i glavom punom misli.
Navečer me nazvala Ana.
“Mama… oprosti zbog onog ručka. Razmišljala sam o svemu što si rekla. Možda stvarno previše očekujemo od tebe… Možemo li sutra doći?”
Damir je poslao poruku: “Mama, volim te. Znam da nisam bio dobar sin zadnjih godina. Hajde da popričamo kao obitelj.”
Suze su mi tekle niz lice dok sam čitala njihove poruke.
Možda još nije kasno da popravimo ono što smo izgubili.
Ali pitam se – koliko roditelj treba dati prije nego što kaže ‘dosta’? I gdje je granica između ljubavi i žrtvovanja sebe? Što vi mislite – jesmo li mi roditelji sami krivi što nas djeca zaborave ili je to samo znak vremena?