Djeca su sjela za večeru: Dan kojeg se nitko ne sjeća
“Opet kasnite!” povikala sam, dok sam vadila zadnju tepsiju iz pećnice. Miris pečenih paprika i svježe juhe širio se kuhinjom, ali stol je bio prazan. Pogledala sam na sat – 19:15. Večera je trebala biti u sedam. “Ajla! Dino! Lejla! Večera je!” viknula sam još jednom, nadajući se da će barem večeras doći na vrijeme.
Sjedila sam za stolom, gledala u tri prazna tanjura i osjećala kako mi srce tone. Sjećam se dana kad su bili mali, kad su trčali prema meni čim bi osjetili miris hrane. Sada, kad su odrasli, čini se da im više nisam potrebna. Dino je negdje vani s društvom, Ajla je u svojoj sobi s mobitelom, a Lejla… Lejla je uvijek negdje između škole i treninga, stalno u žurbi.
Sjedim i čekam. Slušam tihi šum televizora iz dnevne sobe i zvuk tipkanja po tastaturi iz Ajline sobe. U jednom trenutku, vrata se otvaraju i Dino ulazi, bacajući ruksak na pod.
“Jesi li gladan?” pitam ga tiho.
“Kasnije ću, mama. Idem do Adnana, imamo nešto za završiti.”
“Ali večera je gotova…”
“Znam, ali stvarno nemam vremena.”
Vrata se zalupila prije nego što sam stigla išta reći. Osjetila sam kako mi se oči pune suzama, ali progutala sam ih. Ne smijem plakati pred djecom. Tako sam ih učila – uvijek biti jaka.
Ajla izlazi iz sobe s telefonom na uhu.
“Mama, možeš li mi dati novac za kino? Idem s Eminom.”
“Večera je na stolu…”
“Kasnije ću pojesti, stvarno žurim!”
Pružila sam joj novac i gledala kako nestaje niz stepenice. Lejla je došla zadnja, noseći sportsku torbu.
“Mama, kasnim na trening! Možeš li mi spremiti večeru da pojedem kad se vratim?”
Kimnula sam glavom. “Naravno, dušo.”
I tako sam ostala sama za stolom. Tri tanjura, tri žlice, tri čaše vode. Sve spremno za obiteljsku večeru koja se nikada nije dogodila.
Sjetila sam se dana kad smo svi zajedno sjedili za ovim stolom. Kad bi Dino pričao viceve, Ajla pjevala pjesme s radija, a Lejla mi pomagala postaviti stol. Sjećam se smijeha, topline i osjećaja da smo zajedno protiv svega. Gdje je to nestalo?
Moj muž Emir otišao je prije pet godina. Nije mogao podnijeti pritisak svakodnevnog života – krediti, posao koji mrzi, troje djece koja stalno nešto traže. Ostavio mi je poruku na stolu: “Nisam dovoljno jak.” Od tada sam sama – i kao majka i kao otac.
Radim dva posla – u školskoj kuhinji i kao čistačica u jednoj firmi. Svaki dan ustajem u pet ujutro, pripremam doručak, pakiram užinu, perem rublje i trčim na autobus. Sve to radim zbog njih – da imaju ono što ja nisam imala. Da ne osjete glad ni sramotu siromaštva kao ja nekad u Sarajevu.
Ali sada se pitam – jesu li mi zahvalni? Ili me uzimaju zdravo za gotovo? Možda sam ih previše razmazila? Možda sam trebala biti stroža? Ili nježnija?
Telefon zazvoni. Zovem mamu u Mostar.
“Jasmina, kako si?” pita nježnim glasom.
“Dobro sam, mama… Djeca su dobro.”
Čuje moj umor u glasu. “Ne možeš sve sama nositi, dijete moje.”
“Moram… Nema tko drugi.”
“Ali ne smiješ zaboraviti sebe.”
Kako da ne zaboravim sebe kad me svi drugi zaboravljaju?
Kasno navečer čujem škripu vrata. Dino ulazi tiho, misleći da spavam. Ajla šalje poruku iz sobe: “Mama, stigla sam.” Lejla ostavlja poruku na frižideru: “Hvala za večeru.”
Sjedim u mraku kuhinje i gledam kroz prozor u praznu ulicu. U meni raste tuga pomiješana s ponosom – djeca su mi zdrava, idu svojim putem… ali gdje sam ja u toj priči?
Sutra ću opet ustati u pet, pripremiti doručak i čekati da netko sjedne sa mnom za stol. Možda će jednog dana shvatiti koliko znači obična večera s mamom.
Pitam se: Jesmo li svi toliko zauzeti svojim životima da zaboravljamo one koji nas najviše vole? Hoće li se itko sjetiti tog dana kada su djeca sjela za večeru – ili će to biti još jedan dan kojeg se nitko ne sjeća?