Djed Ivan: Junak iz sjene na Dan državnosti

“Bježi, Ana! Skloni se!” djed Ivan je vikao dok me povlačio za ruku, a oko nas su ljudi trčali, vikali, padali. Zrak je mirisao na barut i pečene kobasice, a zvuk sirena parao je uši. Bio je to Dan državnosti, dan kad se cijela naša mala zajednica u okolici Osijeka okupljala na trgu, s ponosom i veseljem. Ali ove godine, veselje je zamijenio strah.

Sve je počelo kao i uvijek: zastave, pjesma, djeca s balonima, djed u svojoj staroj vojničkoj jakni, ponosan što je preživio rat i što sada može gledati unuke kako rastu u miru. Mama i tata su se smijali s prijateljima, a ja sam držala brata Davora za ruku. Djed je uvijek bio uz mene, kao stijena. Nikad nisam mislila da će baš on biti taj koji će nas spasiti.

U jednom trenutku začuo se prasak. Ljudi su počeli vrištati, netko je povikao: “Pucnjava!” Nastao je stampedo. Davor mi je ispao iz ruke, a ja sam se okrenula i vidjela ga kako stoji sam, zbunjen i prestravljen. Djed je potrčao prema njemu brže nego što bih ikad očekivala od nekoga tko ima osamdeset godina i boluje od srca.

“Davore! K meni!” viknuo je djed. Davor je potrčao, ali netko ga je gurnuo i pao je na pod. Djed se bacio preko njega baš kad su se začuli novi pucnji. Sve se dogodilo u sekundi. Osjetila sam kako me netko povlači za ruku – bila je to mama. “Ana, moramo bježati!”

“Ne mogu ostaviti djeda i Davora!” vrištala sam kroz suze.

Mama me čvrsto držala, ali ja sam se istrgla i potrčala natrag prema djedu. Vidjela sam ga kako leži preko Davora, štiteći ga svojim tijelom. Krv mu je curila niz rukav jakne. “Djede!” viknula sam, ali on mi je samo šapnuo: “Ana, vodi Davora… Budi hrabra kao što sam te učio.”

Nisam znala što da radim. Srce mi je tuklo kao ludo. Ljudi su trčali oko nas, neki su padali, drugi su pomagali jedni drugima. Policija je vikala da legnemo na pod. Davor je plakao ispod djeda, a ja sam pokušavala podići djeda s njega.

“Ne mogu… boli me,” šapnuo je djed. “Ali ti možeš… uvijek si mogla više nego što misliš.”

U tom trenutku shvatila sam da ga možda više nikad neću vidjeti živog. Davor i ja smo se provukli ispod njegove ruke i potrčali prema policajcima koji su nas poveli na sigurno. Okrenula sam se još jednom i vidjela djeda kako leži na podu, ali na njegovom licu bio je miran osmijeh.

Kasnije smo saznali da je djed preminuo na putu do bolnice. Liječnici su rekli da ga je pogodio zalutali metak dok je štitio Davora. Mama nije mogla prestati plakati danima. Tata je šutio i gledao kroz prozor satima. Ja sam noćima sanjala djedov glas: “Budi hrabra…”

Na sprovodu su svi govorili o njegovoj hrabrosti. Susjedi su dolazili s kolačima i riječima utjehe koje nisu mogle popuniti prazninu u našoj kući. Davor nije htio pričati o tom danu. Povukao se u sebe, prestao se smijati i igrati nogomet s prijateljima.

Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom u tišini, tata je iznenada progovorio: “Znate li vi koliko nam je djed dao? Cijeli život se borio za ovu zemlju, za nas… A mi? Mi smo ga uzimali zdravo za gotovo.”

Mama je briznula u plač: “Nisam mu stigla reći koliko ga volim… uvijek sam mislila da ima vremena…”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Počela sam pisati pisma djedu, kao da mu mogu reći sve što nisam stigla dok je bio živ. Pisala sam o tome kako mi nedostaje njegov smijeh, njegove priče iz rata, način na koji bi mi popravio bicikl ili donio sladoled kad bih bila tužna.

Jednog dana pronašla sam staru djedovu bilježnicu među njegovim stvarima. U njoj su bile pjesme koje je pisao o ratu, o ljubavi prema baki koja je umrla prije deset godina, o strahu da će nas jednog dana ostaviti same. U jednoj pjesmi pisalo je: “Prava hrabrost nije u tome da ne osjećaš strah, nego da ga pobijediš zbog onih koje voliš.” Tada sam prvi put nakon dugo vremena zaplakala bez srama.

Davor se polako vraćao sebi. Počeo mi pričati o noćnim morama koje ima – sanja pucnjeve i djedov glas koji ga zove. Otišli smo zajedno kod školskog psihologa koji nam je pomogao da pričamo o svemu što nas boli.

Prošlo je nekoliko mjeseci otkako djeda nema. Na Dan državnosti više ne idemo na trg – umjesto toga palimo svijeću na njegovom grobu i pričamo o njemu kao o junaku koji nije bio poznat nikome osim nama.

Ponekad se pitam: Jesmo li mogli učiniti više? Jesmo li dovoljno cijenili one koji nas vole dok su još tu? Koliko često zaboravljamo reći hvala ili volim te?

Možda nikad neću pronaći odgovore na ta pitanja, ali znam jedno – djed Ivan me naučio što znači biti hrabar i voljeti bez granica.

A vi? Jeste li ikada nekome rekli koliko vam znači prije nego što bude prekasno?