Djedo, zašto ne želiš da nam bude bolje?
“Djedo, zašto ne želiš da nam bude bolje?” Lejlin glas je bio tih, ali riječi su me pogodile kao grom iz vedra neba. Sjedili smo za starim stolom u kuhinji, ona je crtala nešto na papiru, a ja sam pokušavao zbrojiti račune. Struja, voda, grijanje – sve je bilo na rubu isključenja. Njena mama, moja kćerka Mirela, već je treći put taj tjedan plakala u kupaonici. Njen muž, Adnan, izgubio je posao prošle zime i od tada se nije uspio vratiti na noge.
“Lejla, nije to tako jednostavno,” promrmljao sam, ali ona me gledala onim svojim velikim smeđim očima, tražeći odgovor koji nisam imao snage izgovoriti. Nisam joj mogao reći da sam ja taj koji je odbio prodati staru kuću u selu, jer sam vjerovao da će nam još trebati. Nisam joj mogao priznati da sam iz ponosa odbio pomoć od Mirelinog brata iz Zagreba. Nisam joj mogao objasniti da me sram što sam cijeli život radio u rudniku u Zenici, a sada nemam ni za kruh.
Mirela je izašla iz kupaonice s crvenim očima. “Babo, opet su zvali iz banke. Kažu da će nam blokirati račun ako ne platimo do petka.” Pogledala me kao da očekuje čudo. “Adnan ide sutra kod Senada, možda ima kakav posao na građevini. Ja ću opet u pekaru pitati treba li im netko za vikend.”
Osjetio sam kako mi srce lupa. Znao sam da imam rješenje – mogao sam prodati onu zemlju što mi je ostala od rahmetli oca kod Travnika. Ali nisam mogao. To je bila posljednja stvar koja me vezala za prošlost, za djetinjstvo, za oca koji je umro u ratu braneći to parče zemlje.
Te noći nisam spavao. Slušao sam kako Mirela i Adnan tiho razgovaraju u sobi do moje. “Ne mogu više ovako,” šaputala je Mirela. “Babo nas voli, ali njegov ponos nas guši. Zar nije bolje da prodamo tu zemlju i krenemo ispočetka?” Adnan je šutio. Znao sam da ga boli što ne može biti oslonac svojoj porodici.
Sutradan sam otišao do kafane kod Safeta. Tamo su sjedili stari znanci – Ivo, koji je prije rata bio direktor škole, sada pije na veresiju; Hasan, kojem su djeca otišla u Njemačku i šalju mu novac svaki mjesec; i Jadranka, koja još uvijek radi u pošti i žali se na sve živo.
“Šta ima, Ibro?” upita me Hasan.
“Ništa novo. Djeca nemaju posla, računi stižu…”
Ivo otpije gutljaj rakije. “Znaš šta bih ja na tvom mjestu? Prodao bih sve i otišao kod sina u Split. Šta ćeš ovdje više?”
Samo sam odmahnuo glavom. “Ne mogu ja to. Ovdje su moji korijeni.”
Jadranka se nasmije gorko: “Korijeni? A šta će ti korijeni kad ti unuka nema ni za užinu u školi?”
Te riječi su me proganjale cijeli dan. Kad sam se vratio kući, Lejla me čekala na stepenicama.
“Djedo, mogu li te nešto pitati?”
“Naravno, dušo.”
“Zašto ne želiš da nam bude bolje? Zašto ne prodaš onu zemlju? Mama kaže da bismo mogli kupiti novi stan i svi bismo bili sretni.”
Nisam znao šta da kažem. Sjeo sam pored nje i zagrlio je.
“Lejla, nekad odrasli prave greške jer misle da štite porodicu. Ja sam mislio da čuvam nešto važno za vas… ali možda sam pogriješio.”
Te večeri Mirela mi je donijela šalicu čaja.
“Babo, molim te… Razumijem te, ali više ne možemo ovako. Lejla pati. Svi patimo. Daj nam priliku da krenemo dalje.”
Gledao sam svoju kćerku – odraslu ženu koja se bori kao lavica za svoju porodicu – i shvatio koliko sam bio sebičan u svom strahu od promjena.
Sutradan sam otišao kod notara i pokrenuo prodaju zemlje. Kad sam to rekao porodici, Mirela me zagrlila kroz suze, Adnan mi je stisnuo ruku prvi put nakon dugo vremena, a Lejla mi je nacrtala crtež na kojem smo svi zajedno ispod velikog sunca.
Ali mir nije dugo trajao. Novac od prodaje brzo je nestajao – dugovi su bili veći nego što smo mislili, a Adnan nije mogao pronaći stalni posao. Počele su nove svađe: “Zašto si prodao zemlju? Sad nemamo ništa!” vikao je Adnan jedne noći kad se vratio pijan iz kafane.
Mirela je plakala: “Babo je to učinio zbog nas! Zar ne vidiš koliko se muči?”
Ja sam sjedio u kutu sobe i osjećao se kao stranac u vlastitoj kući.
Lejla mi je prišla tiho: “Djedo, jesi li tužan?”
“Jesam, dušo… Ali barem znam da sam pokušao sve što sam mogao za vas.”
Dani su prolazili, a ja sam shvatio da novac ne rješava sve probleme – ali ljubav i spremnost na žrtvu ipak znače nešto.
Ponekad se pitam: Jesam li trebao ranije popustiti? Jesmo li mogli biti sretniji da nisam bio toliko tvrdoglav? Šta vi mislite – koliko daleko treba ići zbog porodice i gdje povući granicu između ponosa i ljubavi?