Donesi Unuke, Ali Ne Zaboravi Novčanik: Priča o Obitelji, Novcu i Starosti
“Vesna, imaš li možda koju marku viška? Znaš da je danas sve skupo, a djeca vole sladoled.” Glas moje kćeri, Mirele, odzvanjao je kroz slušalicu, dok sam stiskala mobitel u ruci. Pogledala sam kroz prozor na svoj mali vrt, gdje su rajčice već počele crvenjeti. U tom trenutku, osjećala sam se kao da me netko gura u kut iz kojeg nema izlaza.
“Naravno, Mirela. Samo dođite. Nedostajete mi svi…” odgovorila sam tiho, gutajući knedlu. Znala sam što slijedi – dolazak unuka, njihovo veselo trčanje po dvorištu, ali i pogled moje kćeri prema novčaniku na stolu. Uvijek ista priča: posjeta uz uvjet.
Nekad sam mislila da će starost biti mirna. Da ću sjediti pod lozom, gledati unuke kako se igraju i pričati im priče iz djetinjstva. Ali život me naučio da su očekivanja često samo iluzije. Moj muž, Dragan, umro je prije šest godina. Otkad je otišao, kuća je postala prevelika i pretiha. Djeca – Mirela i sin Adnan – imaju svoje živote. Rijetko se javljaju osim kad im nešto treba.
Jednog petka popodne, dok sam pripremala pitu od krompira, zazvonilo je na vratima. Otvorila sam i ugledala Mirelu s dvoje djece. Unuka Lejla odmah mi je potrčala u zagrljaj.
“Bako! Bako! Donijela si nam kolače?”
“Naravno, dušo. Sve za vas.”
Mirela je sjela za stol, pogled joj je bio umoran i odsutan.
“Mama, znaš li da mi je Adnan opet kasnio s alimentacijom? Sve pada na mene. Ne znam više šta da radim…”
Slušala sam je, osjećajući kako mi se srce steže. Znala sam da će razgovor završiti na istom mjestu.
“Imam nešto ušteđevine još od Dragana… Ako ti treba…”
Nije ni čekala da završim rečenicu.
“Znaš da bih ti vratila čim mogu. Samo da prebrodim ovaj mjesec.”
Gledala sam unuke kako se igraju s loptom u vrtu. Osjećala sam se kao bankomat s toplim rukama i srcem koje puca svaki put kad odlaze.
Navečer sam sjedila sama u kuhinji. Gledala sam stare slike – Dragan s osmijehom, djeca mala, ja mlada i puna nade. Sjetila sam se riječi svoje majke: “Djeca su ti sve dok ne odrastu.”
Sljedećih dana nije bilo poziva. Samo poruke: “Bako, možeš li mi poslati 20 maraka za autobus?” ili “Mama, treba mi za lijekove.” Nikad: “Kako si? Treba li ti nešto?”
Jedne večeri nazvao me Adnan.
“Mama, izvini što se ne javljam često. Znaš kako je – posao, djeca…”
“Znam sine. Samo mi fališ. I tvoji mališani.”
“Doći ćemo uskoro. A možeš li mi posuditi nešto novca? Plaća kasni…”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči.
“Naravno, sine. Samo dođi.”
Nakon što je spustio slušalicu, osjećala sam se prazno. Jesam li samo izvor pomoći? Jesam li im još uvijek majka ili samo netko tko rješava njihove probleme?
Jednog dana odlučila sam ne odgovoriti na poruku. Lejla mi je pisala: “Bako, mama kaže da pitaš možeš li nam posuditi za knjige.” Nisam odgovorila odmah. Sjela sam u vrt i gledala nebo iznad Sarajeva.
Prisjetila sam se dana kad su djeca bila mala. Kad su trčali po ovom istom vrtu i smijali se bezbrižno. Kad im ništa osim mog zagrljaja nije trebalo.
Kasnije tog dana Mirela me nazvala.
“Mama, jesi dobro? Nisi odgovorila Lejli.”
“Dobro sam, samo… Znaš li koliko mi nedostajete? Ne želim biti samo bankomat. Želim vas vidjeti zbog nas, ne zbog novca.”
S druge strane zavladao je muk.
“Mama… Znaš da te volimo… Samo je život težak…”
“I meni je težak, Mirela. Samo što ja nemam nikoga kome mogu poslati poruku kad mi treba zagrljaj ili riječ utjehe.”
Nakon tog razgovora Mirela nije dolazila nekoliko tjedana. Unuci su slali poruke, ali sve rjeđe. Osjećala sam se kao da sam izgubila sve – ne samo muža, nego i djecu.
Jedne subote došla je susjeda Amira na kafu.
“Vesna, nisi dobro zadnjih dana. Šta te muči?”
Ispričala sam joj sve – o novcu, o rijetkim posjetama, o osjećaju da više nisam potrebna osim kad treba pomoći.
Amira me pogledala tužno.
“Znaš šta? Djeca često zaborave da roditelji stare i da im treba ljubav isto kao i njima kad su bili mali. Moraš im reći kako se osjećaš. Inače ćeš ostati sama u punoj kući uspomena.”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam dala – ljubav, vrijeme, novac – a što sam dobila zauzvrat? Tišinu i čekanje.
Sljedeći put kad su došli Mirela i unuci, skupila sam hrabrost.
“Djeco moja, volim vas najviše na svijetu. Ali ne mogu više biti samo netko tko daje novac kad zatreba. Trebam vas ovdje – vaše vrijeme, vašu pažnju, vaše priče… Ne želim biti sama među ljudima koje volim najviše na svijetu.”
Mirela je šutjela dugo, a onda su joj oči zasuzile.
“Oprosti mama… Nisam shvatila koliko ti fali društvo…”
Unuci su me zagrlili snažno kao nekad davno.
Ne znam hoće li se išta promijeniti dugoročno. Ali barem znaju kako se osjećam.
Ponekad se pitam: Je li ljubav roditelja uvijek bezuvjetna? Ili ipak zaslužujemo malo više od povremenih posjeta i poruka kad zatreba novac?