Dva srca, jedna borba: Priča o mojoj blizankinji

“Mama, zašto Iva opet ne može disati?” Lani su oči bile pune suza dok je gledala sestru kako se bori za dah na bolničkom krevetu. Srce mi je pucalo svaki put kad bih čula taj tihi, drhtavi glas. Nisam imala odgovor. Nisam imala snage ni za lažnu utjehu. Samo sam je privukla k sebi, dok su monitori oko nas pištali i liječnici žurili prema Ivi.

Sve je počelo prije šest godina, onog hladnog prosinačkog jutra u Sarajevu. Sjećam se mirisa bolnice, svjetla koja su me zasljepljivala dok su mi donijeli dvije sitne, modrikaste djevojčice. “Obje imaju urođenu srčanu manu,” rekao je doktor Kovačević tiho, kao da se boji da će me slomiti. “Morat ćemo ih odmah prebaciti na intenzivnu njegu.”

Moj muž, Damir, stajao je pored mene, blijed kao zid. “Zašto baš naše djevojčice?” šapnuo je. Nisam znala što reći. Osjećala sam se krivom, kao da sam ja nešto pogriješila. U našoj obitelji nikad nije bilo srčanih bolesti. Svi su odmah imali svoje teorije: “Možda si se previše nervirala u trudnoći,” rekla je svekrva. “Možda je to od onih lijekova što si pila,” dodala je mama. Svaka riječ me boljela više od prethodne.

Prvih mjeseci živjeli smo između bolnice i stana u Novom Sarajevu. Lana i Iva su bile povezane s aparatima, a ja sam svaku noć molila Boga da ih ne izgubim. Damir je pokušavao biti jak, ali vidjela sam ga kako plače u kupaonici. “Ne mogu više,” priznao mi je jedne noći. “Ne znam kako ćemo ovo izdržati.” Nisam imala odgovora.

Kad su ih konačno pustili kući, život nam se pretvorio u niz kontrola, lijekova i straha od svakog kašlja ili temperature. Lana je bila nešto jača, ali Iva… Iva je stalno bila na rubu. Svaka prehlada ju je mogla ubiti. U vrtić nisu mogle ići; djeca iz zgrade su ih izbjegavala jer su roditelji mislili da su zarazne.

Jednog dana, dok sam pokušavala nahraniti Ivu koja nije imala snage ni za žvakanje, Lana je tiho pitala: “Mama, hoće li Iva umrijeti?” Osjetila sam kako mi se tlo ruši pod nogama. “Neće, dušo,” slagala sam, a srce mi se stezalo.

Damir se sve više povlačio u sebe. Počeo je raditi duže, dolazio kući kasno i često mirisao na alkohol. “Ne mogu gledati kako pate,” rekao mi je jednom dok smo sjedili za kuhinjskim stolom. “Možda bi bilo bolje da…” Prekinula sam ga prije nego što je završio rečenicu. “Nikad više to nemoj reći!” viknula sam kroz suze.

Moja mama je dolazila svaki dan pomagati oko kuće i djevojčica, ali često smo se svađale. “Moraš biti jača zbog njih!” govorila mi je strogo. “A ti si stalno u suzama!” Nije razumjela da više ne znam kako biti jaka.

Jedne noći, dok sam sjedila uz Ivinu postelju i slušala njeno teško disanje, Lana se privukla k meni i šapnula: “Ako Iva ode, hoćeš li ti mene još voljeti?” Taj me strah proganjao danima. Kako objasniti djetetu da ljubav nije ograničena brojem djece?

Prošle godine dobile smo poziv iz Zagreba – postoji nova operacija koju bi možda mogle izdržati obje. Damir je bio protiv: “Previše rizika! Šta ako ih izgubimo?” Ja nisam mogla više čekati. Prikupili smo novac uz pomoć dobrih ljudi iz cijelog Sarajeva i Hrvatske – bake iz komšiluka prodavale su kolače na pijaci, djeca iz škole skupljala su boce za reciklažu.

Operacija je bila najduži dan mog života. Satima sam sjedila u čekaonici bolnice Rebro, držeći Lanu za ruku dok je Damir šutio i gledao kroz prozor. Kad su doktori izašli s umornim licima, srce mi je stalo.

“Operacija je prošla dobro,” rekao je doktor Perković. “Ali oporavak će biti dug i težak.”

Danas, godinu dana kasnije, Lana i Iva sjede zajedno na klupi ispred naše zgrade u Sarajevu i crtaju kredama po pločniku. I dalje moramo paziti na svaku infekciju, ali prvi put osjećam tračak nade.

Damir se vratio sebi – manje radi, više vremena provodi s nama. Mama više ne prigovara nego samo tiho sjedi uz mene dok gledamo djevojčice kako se smiju.

Ali strah nikad ne nestaje potpuno. Svaki kašalj me podsjeti na sve što smo prošli. Ponekad se pitam: jesmo li dovoljno jaki za sve što nas još čeka? Je li ljubav stvarno dovoljna da pobijedi bolest i sudbinu?

Što vi mislite – gdje završava snaga roditelja i počinje nemoć? Može li ljubav stvarno spasiti sve?