Dvadeset i pet godina tišine: Istina koju nisam željela čuti
“Znaš li ti uopće koliko si me povrijedio?” – glas mi je drhtao dok sam stajala nasred naše dnevne sobe, stežući mobitel kao da mi od toga ovisi život. Janusz je sjedio na rubu kauča, pogleda zabijenog u pod, šutio je. U tom trenutku, sve slike našeg zajedničkog života – od prvog poljupca na obali Une, preko gradnje kuće u predgrađu Zagreba, do rođenja naše kćeri Lejle – prolazile su mi pred očima kao film koji netko premotava unatrag.
Nisam ni znala što me više boli: činjenica da sam pronašla poruke od druge žene ili to što je on, moj Janusz, šutio. “Nije on takav”, uvijek sam govorila prijateljicama kad bi pričale o prevarama i razvodima. “Mi smo prošli sve – rat, nezaposlenost, bolest mog oca, Lejlina pubertetska ludila. Ako smo to preživjeli, preživjet ćemo sve.”
Ali sada, dok sam čitala poruke od neke Mire iz Sarajeva, osjećala sam se kao potpuni stranac u vlastitoj kući. “Samo prijateljica s posla”, rekao je kad sam ga suočila. “Samo razgovaramo o poslu.” Ali tko šalje prijateljici poruke u dva ujutro? Tko piše: “Nedostaješ mi” i “Volio bih da si večeras ovdje”? Nisam glupa.
Lejla je ušla u sobu taman kad sam počela plakati. “Mama, što se događa?” Pogledala me onim svojim velikim očima, istim kakve je imao moj otac prije nego što ga je bolest odnijela. Nisam znala što reći. Nisam htjela da ona vidi kako se raspadam. “Ništa, dušo. Samo… mama i tata moraju razgovarati.”
Janusz je napokon podigao glavu. “Nije onako kako misliš.”
“Kako onda jest?”
“Ne znam… Osjećao sam se izgubljeno zadnjih godina. Ti si stalno bila zaokupljena Lejlom, tvojim roditeljima, poslom… Ja sam bio tu, ali kao da nisam postojao.”
“Znači ja sam kriva?”
“Nisam to rekao.”
Ali rekao je dovoljno. U tom trenutku shvatila sam koliko smo daleko otišli jedno od drugoga. Toliko daleko da više ni ne znamo gdje smo pogriješili.
Te noći nisam spavala. Sjedila sam u kuhinji, gledala kroz prozor u mrak i slušala kako sat otkucava. Sjetila sam se svih onih večera kad smo zajedno gledali vijesti, svađali se oko politike, smijali se glupim vicevima. Sjetila sam se i onih tišina koje su trajale predugo, ali ih nisam primjećivala jer sam bila umorna od svega.
Sljedećih dana kuća je bila puna napetosti. Lejla je izbjegavala i mene i njega. Nisam joj mogla objasniti što se događa jer ni sama nisam znala. Janusz je pokušavao biti normalan – donosio mi kavu u krevet, predlagao da idemo u kino, ali svaki njegov dodir bio mi je stran.
Jedne večeri došla mi je sestra Sanja. Sjela je za kuhinjski stol i samo me gledala.
“Znaš, nisi ti jedina kojoj se to dogodilo”, rekla je tiho.
“Ali ja nisam mislila da će se meni dogoditi! Mi smo bili sretni!”
“Svi to mislimo dok ne pukne.”
Plakala sam na njenom ramenu kao dijete. Ona me držala i šaptala: “Proći će. Sve prođe.”
Ali kako proći preko toga da te netko tko ti je bio sve – izda? Kako ponovno vjerovati? Kako ponovno voljeti?
Janusz je pokušavao objasniti, opravdavati se. “Mira mi je samo slala poruke kad joj je bilo teško na poslu. Ja sam joj bio rame za plakanje.”
“A gdje si bio meni kad je meni bilo teško?” pitala sam ga.
Nije imao odgovor.
Jednog dana Lejla je došla iz škole ranije nego inače. Sjela je do mene i rekla: “Mama, ne želim da se vi rastanete.”
“Ni ja ne želim”, odgovorila sam iskreno. “Ali ne znam mogu li više vjerovati tati.”
“Možda bi trebali probati razgovarati s nekim? Zajedno?”
Nisam vjerovala u psihologe ni savjetovanja za parove, ali pristala sam zbog nje. Prvi put smo sjeli zajedno kod psihologinje Amre u Sarajevu (jer Janusz više nije mogao podnijeti Zagreb). Prvih pola sata nismo mogli ni pogledati jedno drugo.
Amra nas je pitala: “Što vas još veže?”
Janusz je šutio. Ja sam rekla: “Dvadeset i pet godina života.”
“To nije malo”, rekla je Amra. “Ali nije ni dovoljno ako nema povjerenja.”
Tjedni su prolazili. Bilo je dana kad sam mislila da ću poludjeti od boli i bijesa. Bilo je dana kad sam ga mrzila, ali i dana kad sam ga gledala dok spava i pitala se gdje smo nestali mi.
Jedne večeri sjeli smo na terasu, gledali zalazak sunca nad našom kućom koju smo zajedno gradili ciglu po ciglu.
“Žao mi je”, rekao je tiho. “Ne znam mogu li popraviti ovo što sam pokvario.”
“Ni ja ne znam”, odgovorila sam.
Ali odlučili smo pokušati – zbog Lejle, zbog nas, zbog svega što smo prošli.
Danas još uvijek učimo razgovarati. Još uvijek boli kad vidim njegov mobitel na stolu. Još uvijek se pitam hoću li ikada opet moći vjerovati.
Ali jedno znam: život nikad nije onakav kakvim ga zamišljamo. I ponekad nas najviše iznenade oni za koje mislimo da ih najbolje poznajemo.
Možda vi znate odgovor: Može li ljubav preživjeti izdaju? Ili su neke rane jednostavno preduboke?