Dvije hladnjake, jedno srce: Priča o razdoru i pomirenju u obitelji Kovačević
“Mama, odlučili smo kupiti još jedan frižider za kuhinju. Od sada ćemo kuhati sami.” Ivanove riječi su mi odzvanjale u ušima kao hladan tuš. Stajala sam nasred kuhinje, ruke mi drhte, a srce mi lupa kao da će iskočiti. Gledala sam ga, svog sina, svog ponosa, a pored njega stajala je njegova supruga, Lejla, s blagim osmijehom koji nisam znala protumačiti.
“Zašto, sine? Zar ti nije dobro što zajedno jedemo? Zar ti nije drago što ti mama skuha juhu kad dođeš s posla?” glas mi je zadrhtao, a oči su mi se napunile suzama.
Ivan je samo slegnuo ramenima. “Mama, vrijeme je da Lejla i ja imamo svoj ritam. Ne želimo ti smetati. I… znaš da Lejla voli drugačiju hranu.”
Lejla je tada prvi put progovorila: “Nije stvar u tome da nam smetaš, teta Ljiljana. Samo… želimo pokušati sami.”
Teta Ljiljana. Nikad me nije zvala mama. U tom trenutku sam osjetila kao da mi netko reže komad srca. Sjećam se dana kad sam Ivana nosila na rukama, kad sam ga tješila dok je imao temperaturu, kad sam mu spremala sendviče za školu… Sad mi govori da više ne trebaju moju juhu.
Nisam spavala te noći. U glavi su mi se vrtjele slike: Ivan i Lejla kako kuhaju zajedno, smiju se, a ja sjedim sama za stolom s tanjurom juhe koja nikome ne treba. Ujutro sam otišla kod susjede Mirele na kavu.
“Ma pusti ih, Ljiljana,” rekla je Mirela dok je miješala šećer u kavi. “Mladi su, hoće svoj mir. I moja Snježana kad se udala, sve je htjela po svom. Prošlo ju je kad je rodila prvo dijete.”
Ali meni nije bilo lakše. Kad su dostavili novi frižider, osjećala sam se kao uljez u vlastitoj kuhinji. Ivan i Lejla su ga smjestili tik do mog starog frižidera. Dva hladnjaka, dva svijeta.
Počeli su kuhati kasno navečer, kad bih ja već bila u pidžami. Mirisi začina koje nisam prepoznavala širili su se stanom. Jednom sam otvorila njihov frižider iz znatiželje – unutra tofu, humus, neki sojin jogurt… Ništa što bih ja stavila na stol.
S vremenom smo se udaljili. Ivan više nije dolazio na kavu poslije posla. Lejla bi samo promrmljala “dobar dan” i nestala u sobi. Počela sam osjećati gorčinu prema njoj – kao da mi je ukrala sina.
Jedne večeri čula sam kako se svađaju iza zatvorenih vrata.
“Ivan, ne mogu više ovako! Tvoja mama me gleda kao uljeza!”
“Lejla, pa trudim se! Ali ona je uvijek tu… Ne mogu birati između vas dvije!”
Tiho sam se povukla u svoju sobu i prvi put pomislila: Možda sam ja problem.
Sljedećeg dana skupila sam hrabrost i pokucala na njihova vrata.
“Mogu li ući?”
Lejla me pogledala iznenađeno. Sjela sam na rub kreveta i duboko udahnula.
“Znam da vam nije lako sa mnom pod istim krovom. Ali… teško mi je pustiti Ivana. On je sve što imam otkad mi je muž umro. Bojim se da ću ostati sama.”
Lejla je šutjela nekoliko trenutaka pa tiho rekla: “I meni nedostaje moja mama. Znam kako vam je. Ali želim da nas prihvatite kao par, a ne kao djecu kojoj treba kuhati i prati.”
Ivan je samo sjedio i gledao u pod.
“Možda možemo zajedno kuhati nedjeljom?” predložila sam nesigurno.
Lejla se nasmiješila prvi put otkako su došli živjeti kod mene.
Tako smo počeli – svake nedjelje zajedno smo birali recepte: ja bih napravila sarmu ili grah, Lejla bi donijela neki svoj recept iz Sarajeva – burek sa sirom ili baklavu bez šećera.
Polako smo učile jedna o drugoj. Ja sam naučila da nije kraj svijeta ako netko ne voli moju juhu od govedine. Lejla je naučila da nije izdaja ako ponekad pojede komad domaćeg kruha.
Ivan je opet počeo dolaziti na kavu poslije posla.
Nekad još uvijek osjetim knedlu u grlu kad otvorim vrata kuhinje i vidim dva frižidera – ali sada znam da to nisu dva svijeta koja se isključuju, nego dva načina života koja mogu živjeti pod istim krovom.
Ponekad se pitam: Jesam li previše očekivala od svog sina? Jesam li mogla ranije shvatiti da ljubav ne znači kontrolu? Što vi mislite – gdje je granica između brige i gušenja vlastite djece?