Dvije žene, jedno srce: Istina iza bolničkih vrata

“Gospođo, druga žena je već bila, možete sada ući,” rekla je sestra, ne podižući pogled s papira. Zastala sam na pragu, srce mi je preskočilo otkucaj. Druga žena? O čemu ona priča? U tom trenutku, sve što sam znala o svom životu, o našem braku, o Anti – nestalo je kao da ga nikad nije ni bilo.

Bila sam zadihana, torba mi je klizila s ramena, a ruke su mi drhtale dok sam pokušavala shvatiti što se događa. “Oprostite, ja sam njegova supruga. Marija. Marija Kovačević,” izgovorila sam tiho, kao da će mi ime dati pravo na istinu. Sestra je podigla obrve i pogledala me s nekom nelagodom. “Aha… pa… prije vas je bila jedna gospođa koja se isto predstavila kao njegova žena. Oprostite na zabuni. Možete sada kod njega.”

Prošla sam hodnikom kao kroz maglu. U glavi mi je odzvanjalo: druga žena… druga žena… Je li moguće? Ante je bio moj cijeli svijet. Zajedno smo prošli rat, izbjeglištvo, povratak u Zagreb. On je bio moj oslonac kad mi je otac umro, kad su djeca odlazila na fakultet u Sarajevo i Split. Nikad nisam posumnjala. Nikad.

Ušla sam u sobu i vidjela ga – blijedog, iscrpljenog, ali živog. Pogledao me i pokušao se nasmiješiti. “Marija… došla si…”

“Tko je bila prije mene?” prekinula sam ga prije nego što je stigao završiti rečenicu. Glas mi je bio hladan, neprepoznatljiv. On je zašutio, pogledao kroz prozor prema kišnom nebu.

“Marija, molim te… nije sada vrijeme za to…”

“Nije vrijeme? Kad će biti vrijeme, Ante? Kad umreš? Kad ja poludim? Tko je ta žena?”

Tišina je bila teža od svega što sam ikad osjetila. U tom trenutku ušla je sestra s infuzijom i pogledala nas oboje kao da zna sve naše tajne.

“Gospođo, možda bi bilo dobro da malo izađete dok mu dam lijekove,” rekla je tiho.

Izašla sam na hodnik i sjela na hladnu klupu. Ruke su mi se tresle, a suze su mi klizile niz lice bez kontrole. Sjećanja su navirala – naši izleti na Plitvice, ljetovanja u Makarskoj, noći kad smo zajedno gledali vijesti i raspravljali o politici kao da ćemo promijeniti svijet.

Mobitel mi je zazvonio – kćerka Ivana iz Sarajeva.

“Mama, kako je tata? Jesi li kod njega?”

“Jesam… Ivana… nešto se dogodilo…”

“Što? Je li mu gore?”

“Ne… nije to… Ivana, znaš li ti nešto o tati što ja ne znam?”

S druge strane tišina.

“Mama… molim te, nemoj sada… Tata te treba.”

Prekinula sam vezu. Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši. Je li moguće da su svi znali osim mene?

Vratila sam se u sobu kad je sestra izašla. Ante me gledao kao stranac.

“Marija… oprosti mi. Nisam htio da saznaš ovako. Ona… Jasmina… upoznao sam je prije nekoliko godina kad sam radio u Mostaru. Bila mi je podrška kad si ti bila bolesna… Nisam htio povrijediti ni tebe ni nju. Sve se zakompliciralo…”

“Podrška? Jesi li ti normalan? Ja sam bila bolesna! Ja! A ti si tražio utjehu u drugoj ženi? Kako si mogao? Kako si mogao meni to napraviti? Našoj djeci?”

On je šutio, oči su mu bile pune suza.

“Marija… volim tebe. Ali volim i nju. Nisam znao kako izaći iz toga. Bojao sam se da ću te izgubiti ako priznam.”

U tom trenutku vrata su se opet otvorila i ušla je žena – crna kosa, tamne oči, mlađa od mene desetak godina. Pogledala me ravno u oči.

“Vi ste Marija? Ja sam Jasmina. Žao mi je što ste saznali ovako. Nisam htjela da vas povrijedim. Ali ja isto volim Antu. I on voli mene.”

Stajale smo jedna nasuprot drugoj – dvije žene koje vole istog muškarca, dvije žene koje su prevarene na različite načine.

“Znate li vi kako boli kad shvatite da niste jedina? Da vaš život nije ono što ste mislili da jest? Da ste cijelo vrijeme živjeli u laži?”

Jasmina je spustila pogled.

“Znam. I meni boli svaki put kad ga moram dijeliti s vama.”

U tom trenutku shvatila sam da nema pobjednika u ovoj priči. Samo gubitnici.

Tih dana dok je Ante ležao u bolnici, izmjenjivale smo se Jasmina i ja – jedna ulazi, druga izlazi. Ljudi su nas gledali sažaljivo ili znatiželjno, ali nitko nije pitao ništa naglas.

Djeca su dolazila i šutjela više nego ikad prije. Sin Luka iz Splita samo me zagrlio i rekao: “Mama, nisi ti kriva ni za što.” Ali ja sam osjećala krivnju – što nisam vidjela ranije, što nisam pitala više, što sam vjerovala bezuvjetno.

Kad su Antu pustili kući, Jasmina je došla po svoje stvari koje mu je donosila u bolnicu. Pogledale smo se posljednji put.

“Marija… možda jednog dana oprostite meni i njemu. Ja ću otići iz Mostara natrag kod roditelja u Tuzlu. Vi ste njegova obitelj.”

Nisam joj ništa odgovorila.

Ante i ja sjedili smo navečer za stolom u tišini.

“Hoćeš li ikad moći oprostiti?” pitao me tiho.

Pogledala sam ga dugo.

“Ne znam, Ante. Ne znam tko smo više ni ti ni ja. Ali znam da više nikad neću biti ista osoba kao prije ovog dana.”

Ponekad se pitam – koliko zapravo poznajemo ljude koje volimo? I gdje završava povjerenje kad jednom pukne?