Godina pod jednim krovom: Kad su baka i djed uselili k nama
“Ne mogu više, Ivane!” viknula sam kroz suze dok je Lea neutješno plakala u mojem naručju. Sat je pokazivao 3:47 ujutro, a ja sam već treći put te noći pokušavala uspavati našu kćer. Ivan je sjedio na rubu kreveta, umoran, s rukama na licu. “Ma hajde, Ana, daj mi je na minutu. Možda će kod mene zaspati.”
Ali nisam mogla pustiti. Nisam mogla ni disati od umora, a opet nisam mogla prepustiti kontrolu. Sve je bilo novo: novi grad, novi stan u sarajevskom naselju Grbavica, nova uloga majke. Prijatelji su ostali u Zagrebu, a ja sam se osjećala kao da sam ostala bez tla pod nogama.
Tada je zazvonio mobitel. Bila je to mama. “Ana, tata i ja smo razgovarali. Znamo da ti nije lako. Šta misliš da dođemo kod vas na godinu dana? Da ti pomognemo s Leom dok se ne snađete?”
Ivan me pogledao s nevjericom. “Tvoji? Kod nas? Cijelu godinu?”
Nisam znala što reći. S jedne strane, žudjela sam za pomoći, za toplinom doma i poznatim mirisima mamine kuhinje. S druge strane, bojala sam se gubitka privatnosti, Ivanove nelagode i mogućih svađa.
Ali već sutradan, dok sam gledala kako Lea grči šake od plača, pristala sam. “Neka dođu. Ne mogu više sama.”
Prvi dan kad su stigli, mama je odmah preuzela kuhinju. Miris sarme širio se stanom, a tata je nosio Leu na rukama i pjevušio joj stare dalmatinske pjesme. Ivan je bio rezerviran, ali pristojan. Navečer smo svi zajedno večerali prvi put nakon dugo vremena.
Ali idila nije dugo trajala.
“Ana, ne možeš stalno držati dijete na rukama! Mora naučiti sama zaspati,” govorila je mama dok sam ja pokušavala uspavati Leu.
“Mama, pusti me da radim kako mislim da je najbolje!” odgovarala sam kroz stisnute zube.
Ivan je sve više vremena provodio vani ili za računalom. Jedne večeri, kad su roditelji otišli u šetnju s Leom, srušio se na kauč kraj mene.
“Ana, osjećam se kao gost u vlastitom stanu. Tvoj tata stalno popravlja nešto po kući, a tvoja mama mi prigovara što jedem za doručak.”
“Znam… Ali ne bih izdržala bez njih.”
Svađe su postale svakodnevica. Mama bi mi prigovarala što ne kuham dovoljno zdravo za Ivana. Tata bi Ivanu objašnjavao kako se pravilno mijenja pelena. Ivan bi meni šaptao da mu fali mir i tišina.
Jednog jutra, dok sam spremala Leu za šetnju, mama me zaustavila na vratima.
“Ana, nisi više ona vesela djevojka kakvu pamtim iz Zagreba. Što ti se događa?”
Pukla sam.
“Mama, ne znam tko sam više! Nisam ni dobra majka ni dobra supruga ni dobra kći! Samo želim da svi budete sretni, a osjećam se kao da tonem!”
Mama me zagrlila prvi put nakon dugo vremena. “I meni je teško. I meni fali moj dom. Ali radimo ovo zbog tebe i male Lee.”
Tog dana odlučila sam razgovarati s Ivanom.
“Ivane, znam da ti nije lako s mojima ovdje. Ali ako želimo preživjeti ovu godinu kao obitelj, moramo postaviti pravila.”
Dogovorili smo se: svatko će imati svoj prostor i vrijeme za sebe. Mama i tata će pomagati oko Lee, ali neće donositi odluke umjesto nas. Ivan će vikendom kuhati svoje omiljene bosanske specijalitete i učiti tatu praviti ćevape.
Polako smo počeli nalaziti ravnotežu.
Jedne večeri, dok smo svi zajedno gledali stari crno-bijeli film na TV-u, Lea je prvi put prespavala cijelu noć. Ujutro smo svi slavili kao da smo osvojili svjetsko prvenstvo.
Ali život nije prestao donositi izazove.
Mama je počela osjećati bolove u leđima od nošenja Lee. Tata je jednom zaboravio ugasiti plin dok je kuhao kavu. Ivan je dobio ponudu za posao u Mostaru i nije znao kako nam to reći.
Jedne večeri čula sam mamu kako tiho plače u kuhinji.
“Nada,” šaptao je tata, “možda smo trebali ostati u Splitu… Ana nas više ne treba kao prije.”
Ušla sam i zagrlila ih oboje.
“Treba mi vaša ljubav, ali moram naučiti biti majka sama. Hvala vam što ste bili tu kad mi je bilo najteže.” Suze su nam svima tekle niz obraze.
Na kraju godine, kad su pakirali kofere za povratak u Split, stan je bio ispunjen tišinom i tugom zbog rastanka – ali i ponosom što smo preživjeli najtežu godinu naših života zajedno.
Ivan me zagrlio dok smo gledali kroz prozor kako moji roditelji odlaze.
“Ana,” šapnuo mi je, “možda nam je bilo teško, ali sad znam koliko znači imati obitelj uz sebe – čak i kad nam idu na živce.”
Sjedila sam na podu s Leom u krilu i pitala se: Jesmo li postali bolja obitelj zato što smo prošli kroz sve ovo zajedno? Ili smo samo naučili bolje skrivati svoje slabosti? Što vi mislite – može li zajednički život s roditeljima spasiti ili uništiti brak?