Godine u tuđini: Tri kuće za djecu, ali nijedna vrata nisu otvorena za mene
„Ne možeš ostati kod mene, tata. Imam svoj život.“ Glas mog najmlađeg sina, Daria, odzvanjao mi je u ušima dok sam stajao pred njegovim vratima, s koferom u ruci i srcem težim od svih godina provedenih u tuđini. Kiša je padala po mom starom kaputu, a ja sam gledao kroz prozor njegove nove kuće koju sam mu kupio prije pet godina. Nije me pustio ni da sjednem.
Nisam mogao vjerovati da sam postao stranac vlastitoj djeci. Prije dvadeset godina, kad sam odlazio iz malog mjesta kod Bjelovara, obećao sam sebi da ću im omogućiti život kakav ja nisam imao. Radio sam na baušteli u Minhenu, spavao po podrumima, štedio svaku marku. Svaki godišnji odmor koristio sam da dođem kući, donio poklone, gradio kuće – jednu za svakog sina: Daria, Ivana i Tomislava. Njihove majke – dvije žene koje su me voljele i ostavile zbog mog izbivanja – uvijek su govorile da će mi djeca jednog dana biti zahvalna.
Ali sada, kad sam se vratio – stariji, bolestan i umoran – nisam imao gdje prespavati. Ivan mi je rekao: „Tata, znaš da je Marija trudna. Nema mjesta za tebe. Možda možeš kod Tomislava?“ Tomislav je samo slegnuo ramenima: „Ne mogu ti pomoći. Imam svoje probleme.“
Sjeo sam na klupu ispred Ivanove kuće i gledao svjetla koja su se palila jedno po jedno. Sjetio sam se dana kad sam im prvi put pokazao ključeve njihovih novih domova. Svi su plakali od sreće. Tada sam mislio da je to smisao života – žrtvovati se za djecu.
Ali što ako sam pogriješio? Što ako sam ih naučio da je ljubav nešto što se kupuje kvadratima i novcem? Možda su me prestali doživljavati kao oca onog trenutka kad sam postao samo bankomat na daljinu.
Nisam imao kamo. Otišao sam kod stare susjede Ankice, koja me pustila da prespavam na kauču. „Znaš, Ivo“, rekla je tiho dok mi je donosila čaj, „djeca danas drugačije gledaju na svijet. Možda si im dao previše materijalnog, a premalo sebe.“
Te riječi su me pogodile jače od bilo kojeg udarca na gradilištu. Sjetio sam se svih propuštenih rođendana, školskih priredbi i običnih večera. Sjetio sam se kako mi je Ivan jednom napisao pismo: „Tata, zašto te nema kad igram nogomet?“ Nikad mu nisam odgovorio.
Sutradan sam pokušao razgovarati s Tomislavom. Sjeli smo u njegovoj kuhinji, između dvije tišine.
„Znaš li koliko sam puta želio da si tu?“ pitao me iznenada.
„Znam“, odgovorio sam tiho.
„Ali nisi bio. Sad ne znam što bih s tobom. Imam ženu, djecu… navikli smo biti sami.“
Nisam mogao ništa reći. Samo sam gledao njegove ruke – iste kao moje – kako nervozno prebiru po stolu.
Prolazili su dani. Nitko me nije zvao. Nitko nije pitao kako sam. Ankica mi je donosila novine i ponekad kolače. Jedne večeri, dok smo gledali Dnevnik, rekla mi je: „Možda bi trebao otići u dom za starije? Tamo ima ljudi poput tebe.“
Osjetio sam sram i tugu. Zar je to kraj? Zar sam sve ove godine radio samo da bih bio zaboravljen?
Pokušao sam još jednom razgovarati s Darijom. Dočekala me njegova žena Sanja na vratima.
„Gospodine Ivo, Dario nije kod kuće.“
„Znam da je unutra“, rekao sam tiho.
Zatvorila je vrata bez riječi.
Vratio sam se kod Ankice i cijelu noć nisam spavao. Razmišljao sam o svemu što sam dao i svemu što nisam mogao dati – ljubav, vrijeme, prisutnost.
Jednog jutra odlučio sam otići do crkve. Sjeo sam u zadnju klupu i molio se za oprost – ne od Boga, nego od svoje djece i sebe.
Možda će jednog dana shvatiti koliko ih volim. Možda će mi oprostiti što nisam bio tu kad su me trebali. A možda nikad neće.
Ali pitam vas – što vrijedi sav novac i sve kuće na svijetu ako na kraju ostaneš bez obitelji? Je li moguće ispraviti pogreške iz prošlosti ili je ponekad jednostavno prekasno?