Gost u vlastitom domu: Priča o ljubavi, granicama i obitelji
“Ona je domaćica, a ti si gost,” rekao je moj muž, Ivan, hladno, ne podižući pogled s tanjira. U tom trenutku, dok sam sjedila za stolom u kuhinji njegove majke, osjećala sam kako mi srce tone. Miris svježe pečenih kiflica širio se prostorijom, ali meni su se ruke tresle dok sam pokušavala pronaći riječi. Njegova majka, gospođa Marija, samo je kratko pogledala prema meni i nastavila slagati tanjire kao da sam nevidljiva.
“Ivane, pa zar stvarno misliš da sam ovdje samo gost?” šapnula sam, pokušavajući ne zaplakati pred svima. On je slegnuo ramenima, kao da mu je svejedno. “Pa nisi ti ovdje odrasla. Ovo je njezina kuća.”
Nikad nisam mislila da će moj život završiti ovako – u tuđem stanu, u tuđoj kuhinji, gdje svaki moj pokret izaziva pogled ispod obrva. Kad smo Ivan i ja odlučili vjenčati se, vjerovala sam da ćemo izgraditi nešto svoje. Ali stanovi su skupi, a on je uvijek govorio: “Zašto bismo bacali novce na najam kad imamo gdje biti?” Nisam imala snage ni mogućnosti suprotstaviti se.
Prvi mjeseci su bili puni nade. Donijela sam svoj omiljeni šal iz Sarajeva, nekoliko knjiga i fotografiju roditelja. Pokušavala sam unijeti toplinu u sobu koju smo dobili na korištenje. Ali svaki put kad bih nešto premjestila ili predložila promjenu, Marija bi samo rekla: “Tako se to kod nas ne radi.”
Jednog jutra, dok sam prala suđe, čula sam kako Marija šapuće susjedi Ankici na hodniku: “Ma znaš, ona ti ništa ne zna. Ni kavu ne zna skuhat’ kako treba.” Osjećala sam se kao dijete koje je dobilo jedinicu iz ponašanja. Kad bih pokušala pomoći oko ručka, ona bi mi uzela nož iz ruke: “Pusti, ja ću to brže.”
Ivan je sve to ignorirao. Kad bih mu navečer pokušala objasniti kako se osjećam, samo bi rekao: “Nemoj komplicirati. Mama je takva. Naviknut ćeš se.”
Ali nisam se navikla. Svaki dan bio je nova borba za malo prostora, za malo poštovanja. Najgore je bilo kad su došli njegovi rođaci iz Osijeka. Svi su sjedili za stolom, smijali se i pričali o starim vremenima. Ja sam donosila tanjire i skupljala mrvice ispod stola. U jednom trenutku, Marija je rekla: “Eto, vidiš kako je kod nas – žena uvijek služi goste.” Pogledala me ravno u oči.
Te večeri sam prvi put zaplakala pred Ivanom. “Ne mogu više ovako! Osjećam se kao sluškinja! Zar ti stvarno misliš da sam ovdje samo gost?”
On je uzdahnuo i rekao ono što me najviše boljelo: “Pa jesi gost dok ne budeš dio obitelji. Moraš zaslužiti njihovo povjerenje.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Počela sam izbjegavati zajedničke obroke, zatvarati se u sobu s knjigama i slušalicama na ušima. Moja mama iz Mostara zvala me svaki dan: “Dušo moja, jesi li dobro?” Lagala sam joj da jesam.
Jednog dana, dok sam šetala po kiši niz Savsku ulicu, srela sam svoju staru prijateljicu Lejlu iz fakultetskih dana. Sjeli smo na kavu i ispričala sam joj sve. Ona me gledala sa suosjećanjem: “Znaš šta? Nisi ti kriva što si upala u tuđu priču. Ali moraš odlučiti – hoćeš li biti gost cijeli život ili ćeš tražiti svoje mjesto?”
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam Ivana kako mirno diše pored mene i pitala se gdje je nestao onaj čovjek kojeg sam voljela – onaj koji me grlio na Baščaršiji i obećavao da ćemo uvijek biti tim.
Sljedećeg jutra skupila sam hrabrost i sjela s Marijom za stol dok su svi još spavali.
“Gospođo Marija,” počela sam tiho ali odlučno, “znam da ovo nije moj dom kao što je vaš, ali želim biti dio ove obitelji. Molim vas da mi date priliku da pokažem tko sam i što mogu.” Pogledala me iznenađeno, ali prvi put nije imala spreman odgovor.
Kad se Ivan probudio, rekla sam mu: “Ili ćemo zajedno graditi naš dom – makar to bio mali podstanarski stan – ili ću otići. Ne mogu više biti gost u vlastitom životu.” Gledao me dugo, a onda prvi put nakon dugo vremena rekao: “Možda si u pravu. Možda smo predugo živjeli pod tuđim pravilima.”
Nije bilo lako. Trebali su mjeseci da pronađemo mali stan na Trešnjevci i još više vremena da zaliječim rane od svega što sam prošla. Ali kad smo napokon sjeli za naš mali kuhinjski stol, s običnom juhom i dvije žlice, osjetila sam mir koji nisam imala godinama.
Ponekad se pitam – koliko nas još živi kao gosti u tuđim životima? Koliko nas šuti zbog mira u kući? Je li vrijedno žrtvovati sebe zbog tuđih očekivanja?
Što vi mislite – gdje završava kompromis, a počinje gubitak sebe?