Gost u vlastitom domu: Priča o ljubavi, granicama i obitelji
“Ona je domaćica, a ti si gost.” Te riječi su mi odzvanjale u ušima dok sam stajala u kuhinji, držeći tanjur s još toplom supom. Nisam znala gdje da ga stavim – na stol, ili da čekam da mi svekrva, gospođa Ljubica, kaže što da radim. Pogledala me preko naočala, onim pogledom koji ne ostavlja mjesta sumnji: “Sine, reci svojoj ženi da ovdje imamo red. Kod nas se zna tko što radi.”
Moj muž, Ivan, samo je slegnuo ramenima i izgovorio tu rečenicu koja mi je slomila srce. “Ona je domaćica, a ti si gost.” Kao da nisam njegova žena, kao da nisam došla iz Osijeka ostaviti svoj stan, posao i prijatelje zbog njega. Kao da sam došla na vikend, a ne započeti zajednički život.
Prvih mjesec dana nakon vjenčanja provela sam u tišini. Svako jutro budila sam se prije svih, pokušavala pomoći oko doručka, ali Ljubica bi mi uzela nož iz ruke: “Pusti ti to, nisi ti navikla na naš način.” Navečer bih sjedila u sobi koju su nam dodijelili – najmanju, s pogledom na dvorište gdje je Ivanov otac, gospodin Stjepan, pušio cigaretu za cigaretom. Često bih čula kako Ljubica šapuće Ivanu: “Nije ona za selo. Vidiš kako je smotana.”
Jedne večeri, dok sam prala suđe, Ljubica je došla iza mene i tiho rekla: “Znaš, Ivanu treba žena koja zna gdje joj je mjesto. Ovdje se ne dolazi s gradskim navikama.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela pokazati slabost. Samo sam kimnula glavom i nastavila prati tanjure.
S vremenom su počele sitne sabotaže. Moje stvari bi nestajale iz kupaonice. Moja omiljena šalica završila je razbijena u kanti za smeće. Kad bih pitala Ivana što se događa, samo bi rekao: “Nemoj se ljutiti na moju mamu, ona je takva. Naviknut ćeš se.”
Jednog dana, dok sam razgovarala telefonom s mamom iz Osijeka, čula sam Ljubicu kako šapće susjedi: “Došla nam gradska gospođa, misli da će ona ovdje nešto mijenjati!” Srce mi se slamalo svaki put kad bih čula takve riječi. Počela sam sumnjati u sebe – jesam li stvarno toliko nesposobna? Je li moja ljubav prema Ivanu vrijedna ovakvog poniženja?
Najgore je bilo kad sam saznala da sam trudna. Umjesto radosti, osjetila sam strah. Kako ću odgajati dijete u kući gdje nisam dobrodošla? Kad sam to rekla Ivanu, zagrlio me bez riječi. Kasnije te večeri čula sam ga kako razgovara s majkom: “Mama, moramo joj pomoći. Trudna je.” Ljubica je samo odmahnula rukom: “Neka rodi pa ćemo vidjeti kakva je majka.”
Tih dana nisam mogla jesti ni spavati. Sanjala sam svoj stan u Osijeku, miris kave na balkonu, prijateljice koje su me zvale na šetnju Dravom. Ovdje sam bila samo gost – i to nepoželjan.
Jednog jutra odlučila sam otići do trgovine sama. Na povratku sam srela susjedu Nadu koja mi je tiho rekla: “Drži se, draga moja. I ja sam prošla isto kad sam se udala ovdje. Samo nemoj izgubiti sebe.” Te riječi su mi dale snagu koju nisam znala da imam.
Počela sam postavljati granice. Kad bi Ljubica komentirala moju odjeću ili način kuhanja, mirno bih rekla: “Hvala na savjetu, ali ja ću ovako.” Ivan je bio zbunjen mojom promjenom: “Što ti je odjednom?” Pogledala sam ga ravno u oči: “Ne želim više biti gost u vlastitom domu. Ako ti to ne razumiješ, možda nam treba razmak.”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala zbog ljubavi – i o tome koliko još mogu izdržati. Sljedećeg dana spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod prijateljice Marije u Slavonski Brod. Ivan me zvao deset puta, ali nisam se javljala.
Nakon tri dana došao je po mene. Sjeli smo na klupu ispred Marijine zgrade.
“Zašto si otišla?” pitao je tiho.
“Zato što više ne mogu živjeti tamo gdje me ne poštuju. Ne želim da naše dijete raste u kući gdje mu majka nije dobrodošla.”
Ivan je šutio dugo vremena. Onda je rekao: “Ne znam što da radim. To je moja obitelj…”
“A ja? Ja nisam tvoja obitelj?”
Te riječi su ga pogodile više nego što sam očekivala.
Vratili smo se zajedno, ali ovaj put s jasnim dogovorom: ili ćemo iznajmiti stan ili ću se vratiti u Osijek dok ne pronađemo rješenje. Ljubica nije bila sretna kad je čula našu odluku, ali prvi put nije imala zadnju riječ.
Danas živimo u malom stanu u Novoj Gradiški. Nije lako – financijski smo na rubu, ali barem imam svoj mir i dostojanstvo. Ivan još uvijek često odlazi roditeljima pomagati oko zemlje, ali zna gdje mu je dom.
Ponekad se pitam: koliko žena još živi kao gosti u vlastitom domu? Koliko nas šuti zbog mira u kući? Vrijedi li ljubav toliko žrtve ako pri tome izgubimo sebe?