„Ili ona, ili ja” – Kako sam izgubio dom između majke i supruge

„Ako ona ostane u ovoj kući, ja odlazim!“, viknula je majka, lice joj crveno, oči pune suza i bijesa. Supruga, Mirela, stajala je nasuprot njoj, ruku prekriženih na prsima, držeći se čvrsto kao da je svaki trenutak spremna pasti. Ja sam stajao između njih, osjećajući se kao dijete koje je opet izgubilo kontrolu nad svijetom.

Sve je počelo prije tri godine, kad smo Mirela i ja odlučili preseliti kod mojih roditelja u Sarajevu nakon što sam ostao bez posla. Otac je bio bolestan, a majka, Jasna, trebala je pomoć. „Bit će nam lakše zajedno“, govorila je. Nisam tada mogao ni zamisliti koliko će nam zapravo biti teško.

Prvih nekoliko mjeseci bilo je podnošljivo. Mirela se trudila pomoći oko kuće, kuhala je i čistila, a majka je sve nadgledala i ispravljala svaki njezin pokret. „Ne tako, Mirela, kod nas se sarma mota ovako“, „Zašto si stavila toliko soli?“, „Pusti mene, ti to ne znaš.“ Mirela je šutjela, ali sam vidio kako joj se oči pune suzama svaki put kad izađe iz kuhinje.

Jedne večeri, dok smo ležali u krevetu, Mirela mi je šaptala: „Ne mogu više ovako. Osjećam se kao gost u vlastitoj kući.“ Nisam znao što da kažem. S jedne strane, osjećao sam odgovornost prema roditeljima, pogotovo jer je otac bio sve slabiji. S druge strane, Mirela mi je bila sve – žena koju sam izabrao za život.

Sukobi su postajali sve češći. Majka bi prigovarala zbog sitnica – kako Mirela pere veš, kako razgovara sa mnom, kako odgaja našeg sina Leona. „Nije to način kako se to radi u našoj kući!“, vikala bi. Mirela bi pokušavala objasniti: „Jasna, vremena su se promijenila. Pustite nas da sami odlučujemo.“ Ali majka nije popuštala.

Jednog dana otac je preminuo. Kuća je postala još tiša, ali napetost nije nestala. Dapače, majka se još više vezala za mene. „Sada si ti jedini muškarac u kući“, govorila bi. „Ne smiješ me ostaviti samu.“

Mirela je sve češće spominjala selidbu. „Nađimo stan, makar bio mali“, molila me. „Ne mogu više živjeti pod ovim pritiskom.“ Ali svaki put kad bih to spomenuo majci, ona bi zaplakala: „Zar ćeš me ostaviti samu? Nakon svega što sam učinila za tebe?“

Jedne subote došlo je do kulminacije. Leon se igrao u dvorištu i slučajno razbio prozor. Majka je vikala na Mirelu: „Gdje si bila? Zašto nisi pazila na dijete?“ Mirela joj nije ostala dužna: „Moje dijete nije tvoja odgovornost! Dosta mi je tvojih uvreda!“

U tom trenutku majka mi se okrenula: „Damire, biraj! Ili ona ili ja!“

Osjećao sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Gledao sam ženu koju volim i majku koja me odgojila. Znao sam da što god izaberem – netko će biti povrijeđen.

Te noći nisam spavao. Sjedio sam u Leonovoj sobi dok je on mirno disao u snu. Sjećanja su mi navirala – kako me majka vodila u školu za ruku, kako mi je Mirela rekla „da“ na vjenčanju. Kako izabrati između prošlosti i budućnosti?

Sljedećeg jutra pokušao sam razgovarati s majkom.

„Mama, ne mogu birati između vas dvije. Volim vas obje.“

„Onda neka ona ode!“, rekla je hladno.

Mirela je spakirala stvari još istog dana. Otišli smo u mali stan na Grbavici koji smo jedva mogli priuštiti. Majka mi nije oprostila. Mjesecima nije odgovarala na moje pozive.

Leon me pitao: „Zašto baka ne dolazi više?“ Nisam imao snage objasniti mu.

Godinu dana kasnije, još uvijek osjećam prazninu. Majku viđam rijetko; kad dođem, razgovaramo o vremenu i zdravlju, nikad o onome što nas boli najviše.

Ponekad se pitam jesam li mogao drugačije. Jesam li izdao majku? Jesam li dovoljno zaštitio Mirelu? Je li moguće pomiriti dvije ljubavi koje su toliko različite?

Možda nismo jedina obitelj koja se raspala zbog generacijskog jaza i tvrdoglavosti. Možda netko od vas ima savjet za mene – kako ponovno izgraditi mostove koje sam srušio?

Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće ponovno biti obitelj nakon svega?