Imat ću onoliko djece koliko ja želim: Vrisak moje sestre koji je podijelio našu obitelj
“Neću više šutjeti! Imat ću onoliko djece koliko ja želim!” Lejlin glas je odjeknuo kroz dnevni boravak, prekinuvši žamor tanjira i miris svježe pečene pite. Svi smo zanijemili. Mama je spustila vilicu, a babo je samo pogledao u stranu, kao da traži izlaz iz vlastite kuće. Ja sam sjedio nasuprot Lejle, osjećajući kako mi srce lupa u grlu.
Nedjeljni ručak kod nas u Sarajevu uvijek je bio svetinja. Bez obzira na sve, okupljali bismo se oko stola, pričali o svakodnevnim stvarima, šalili se i ponekad prepirali oko politike ili fudbala. Ali otkako je Lejla rodila četvrto dijete, atmosfera se promijenila. Svaki put kad bi došla s djecom, mama bi uzdahnula: “Lejla, bona, kako ćeš ih sve izdržavati? Danas nije kao prije…” Babo bi samo odmahnuo glavom i promrmljao nešto o tome kako su vremena teška.
Lejla je uvijek bila tvrdoglava. Još kao mala, kad bi joj rekli da ne smije penjati se na drvo, ona bi već bila na vrhu. Ali sada, kad ima 34 godine i četvero male djece, svi su smatrali da pretjeruje. “Nije više rat, Lejla,” govorila joj je tetka Azra prošle sedmice. “Nema potrebe da rađaš kao naše majke.”
Tog dana, dok su djeca trčala oko stola i prosipala sok po tepihu, Lejla je sjedila uspravno, s podočnjacima i umornim osmijehom. Ja sam joj pokušao pomoći, ali nisam znao što reći. Moja supruga Ivana šutjela je, znajući da svaka riječ može biti pogrešno shvaćena.
“Lejla, bona, razmisli malo o sebi. Djeca su blagoslov, ali treba i njima pružiti nešto više od gole egzistencije,” rekla je mama tiho, ali odlučno.
Lejla je tada eksplodirala. “Dosta! Dosta više vaših komentara! Niko vas nije pitao koliko ćete djece imati! Niko vam nije brojao! Zašto meni brojite? Zar sam loša majka jer želim veliku porodicu?”
Tišina je bila teža od olova. Babo je ustao i otišao na balkon zapaliti cigaretu. Tetka Azra je šaptom rekla: “Nije ti niko neprijatelj ovdje, dijete…”
Lejla je ustala i počela skupljati stvari djece. “Idemo kući! Neću više dolaziti ako ćete me ovako gledati!” Djeca su počela plakati, osjećajući napetost koju nisu razumjela.
Gledao sam za njom dok je izlazila iz stana s djecom. Mama je brisala suze rukavom. “Samo sam htjela najbolje za nju…”
Narednih dana atmosfera u našoj porodici bila je ledena. Nitko nije zvao Lejlu. Ja sam pokušavao nagovoriti mamu da joj se javi, ali ona je tvrdoglavo šutjela. Ivana mi je rekla: “Možda stvarno trebate pustiti Lejlu da živi kako želi. Nije lako biti žena ovdje, pogotovo kad svi misle da imaju pravo suditi.”
Sjetio sam se kako su naši roditelji prošli rat s dvoje male djece i kako su uvijek govorili da su djeca najveće bogatstvo. Ali sada, kad Lejla želi isto, svi joj zamjeraju.
Jedne večeri sam skupio hrabrost i otišao kod Lejle. Otvorila mi je vrata s bebom u naručju i tamnim krugovima ispod očiju.
“Šta hoćeš? Došao si mi reći da sam luda?”
“Ne… Došao sam ti reći da te razumijem. I da mi fališ. Fališ nam svima.”
Sjela je na kauč i počela plakati. “Svi misle da sam sebična… Ali ja samo želim ono što osjećam da je ispravno za mene. Zar je to grijeh?”
“Nije,” rekao sam tiho. “Ali znaš kakvi su naši ljudi… Svi misle da znaju bolje od tebe šta ti treba.”
Lejla me pogledala kroz suze: “Znaš li koliko puta sam poželjela samo jedan dan mira? Da niko ne komentira moju odjeću, moju djecu, moj brak… Samo jedan dan da budem ono što jesam bez osude?”
Nisam znao šta reći. Samo sam sjedio pored nje i držao je za ruku.
Prošlo je nekoliko sedmica prije nego što smo se svi opet okupili za stolom. Ovaj put nije bilo komentara o djeci ni o novcu. Samo tišina i pokušaj da budemo normalna porodica.
Ali nešto se promijenilo. Povjerenje je bilo narušeno, a stare rane su isplivale na površinu.
Ponekad se pitam: Jesmo li mi zaista porodica ako ne možemo prihvatiti jedni druge onakvima kakvi jesmo? Ili smo samo ljudi koji dijele isti stol i iste uspomene, ali ne i razumijevanje?
Možda će vrijeme zaliječiti ove rane. A možda ćemo zauvijek ostati podijeljeni zbog toga što nismo znali pustiti jedni druge da budemo svoji.
Šta vi mislite – može li porodica preživjeti kad ljubav postane uvjetovana očekivanjima drugih?