Ispod istog krova: Priča o izgubljenoj bliskosti

“Zašto uvijek moraš braniti Lejlu? Nikad ne vidiš što radi!” povikao je otac, glas mu je odjekivao kroz tanki zid naše male dnevne sobe u Sarajevu. Mama je šutjela, ali njene oči su bile pune suza. Sjedila sam na stepenicama, stisnutih koljena, pokušavajući ne disati preglasno. Znala sam da sam razlog njihove svađe, ali nisam razumjela zašto. Nisam bila loša kćerka, samo sam bila drugačija. U školi sam bila povučena, nisam imala puno prijatelja, a često sam se povlačila u svoj svijet knjiga i crteža. Otac je želio da budem kao moja starija sestra Ivana – otvorena, glasna, uvijek spremna za šalu. Ali ja to nisam znala biti.

Te noći, dok je kiša lupala po prozoru, čula sam kako otac govori: “Možda bi joj trebalo malo discipline, možda bi trebala otići kod tetke u Zagreb na neko vrijeme.” Srce mi je stalo. Mama je tiho odgovorila: “Ona je još dijete, ne možeš je samo tako poslati.”

Nisam spavala cijelu noć. Ujutro sam Ivanu pitala: “Bi li ti voljela da odem?” Slegnula je ramenima: “Ne znam, možda bi bilo bolje. Stalno se svađaju zbog tebe.” Te riječi su me zaboljele više nego bilo što drugo. Osjećala sam se kao višak, kao da sam pogrešna osoba u pogrešnoj obitelji.

Tjedni su prolazili, a napetost u kući je rasla. Otac je sve češće bio nervozan, a mama je šutjela i povlačila se u sebe. Jednog dana, dok sam crtala u svojoj sobi, otac je ušao bez kucanja. “Lejla, moramo razgovarati. Ne možeš više ovako. Svi smo iscrpljeni.” Pogledala sam ga, ali nisam znala što reći. “Zašto ne možeš biti kao Ivana? Zašto uvijek moraš biti protiv svega?”

Nisam bila protiv svega, samo sam bila drugačija. Nisam voljela nogomet, nisam voljela izlaske, nisam voljela glasne proslave. Voljela sam tišinu, knjige i crtanje. Ali to nikome nije bilo dovoljno. Mama je pokušavala biti most između mene i oca, ali i ona je bila umorna. Jedne večeri, dok smo večerali, otac je iznenada ustao i bacio tanjur u sudoper. “Ne mogu više ovako! Ili ćeš se promijeniti, ili ideš kod tetke!”

Te noći sam spakirala torbu. Mama je plakala, ali nije me zaustavila. Ivana je samo gledala u pod. Otišla sam kod tetke Mirele u Zagreb. Prvih dana sam osjećala olakšanje, ali i tugu. Tetka je bila dobra, ali nije bila moja mama. U Zagrebu sam upisala novu školu. Djeca su bila drugačija, ali i dalje sam bila povučena. Jednog dana, na satu likovnog, profesorica Ana je primijetila moj crtež. “Lejla, imaš talent. Jesi li razmišljala o umjetničkoj školi?” Prvi put sam osjetila da netko vidi mene, a ne ono što nisam.

Počela sam više crtati, a profesorica me prijavila na natjecanje. Osvojila sam drugo mjesto. Poslala sam mami fotografiju diplome. Nije odgovorila. Otac se nije javljao. Ivana je jednom poslala poruku: “Čestitam.” To je bilo sve. Osjećala sam se ponosno, ali i prazno. Što vrijedi uspjeh ako ga nemaš s kim podijeliti?

Prošle su dvije godine. Povremeno bih dolazila kući za praznike, ali atmosfera je bila hladna. Otac je šutio, mama je bila nervozna, Ivana je izlazila s prijateljima. Jedne večeri, dok sam sjedila s mamom u kuhinji, tiho je rekla: “Znaš, tata te voli, samo ne zna kako to pokazati.” Pogledala sam je kroz suze: “A ja? Kako da ja pokažem da mi je stalo, kad me nitko ne vidi?”

Nakon mature, odlučila sam upisati Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Tetka je bila presretna, ali ja sam osjećala gorčinu. Moja obitelj nije došla na izložbu mojih radova. Stajala sam među nepoznatim ljudima, primala čestitke, ali sam u sebi plakala. Jedne noći, nakon izložbe, nazvala sam mamu. “Mama, zašto nikad ne dođete?” Tišina. “Tata ne može, znaš kakav je. Ivana ima ispite. Ja… ne znam.”

Godinama sam pokušavala pronaći svoje mjesto. Upoznala sam Dinu, mladića iz Mostara, koji je volio umjetnost i razumio moju tišinu. Prvi put sam osjetila da me netko prihvaća onakvu kakva jesam. Kad sam ga dovela kući, otac ga je jedva pozdravio. “Umjetnik? Od toga se ne živi,” promrmljao je. Dino je samo stisnuo moju ruku. “Ne brini, Lejla, tvoj je život tvoj.”

S vremenom sam naučila živjeti s boli. Mama je oboljela od srca, a ja sam sve češće dolazila kući. Jedne večeri, dok smo sjedile same, rekla mi je: “Žao mi je što te nisam više branila. Bila sam slaba.” Zagrlila sam je i prvi put osjetila da sam joj oprostila. Otac je ostao isti – tvrd, šutljiv, ali ponekad bi mi ostavio voće na stolu ili popravio nešto u mojoj sobi. To su bili njegovi načini da pokaže brigu.

Danas, kad gledam svoje slike na zidovima galerije, pitam se: je li vrijedilo? Jesam li pronašla svoje mjesto ili sam ga samo stvorila iz inata? Možda svi mi, ispod istog krova, nosimo svoje tišine i boli, nadajući se da će nas netko jednom vidjeti onakve kakvi jesmo. Što vi mislite – je li moguće oprostiti i nastaviti dalje, ili nas prošlost uvijek sustigne?