Ispod istog krova: Priča o izgubljenoj bliskosti

“Zašto si joj dopustio da ode?” vrištala sam, glas mi je pucao od suza i bijesa, dok sam stajala nasred dnevne sobe, držeći u ruci majčin šal. Otac je sjedio za stolom, pogleda prikovanog za praznu šalicu kave, šutio je kao i uvijek kad bi stvari postale preteške. Nije ni trepnuo. Samo je tišina odzvanjala između nas, ona ista tišina koja se uvukla u naš stan otkako je mama otišla prije tri mjeseca.

Zovem se Ivana, imam dvadeset i jednu godinu i živim u Sarajevu, u stanu koji je nekad mirisao na domaću juhu i svježe pečeni kruh, a sada miriše na vlagu i neoprano suđe. Moj otac, Zoran, nekad je bio čovjek s kojim sam mogla pričati o svemu, ali sada kao da je postao stranac. Svaki dan prolazim pored njegove sobe, slušam ga kako uzdiše, ali nikad ne ulazim. Previše smo povrijeđeni, previše tvrdoglavi.

Sjećam se dana kad je mama otišla. Bilo je rano jutro, kiša je lupkala po prozoru, a ona je tiho spakirala torbu. Nisam znala što se događa, mislila sam da ide na posao. “Ivana, čuvaj tatu, molim te,” šapnula mi je na vratima, a ja sam samo kimnula, ne shvaćajući težinu tih riječi. Tek kasnije sam shvatila da se više neće vratiti. Otac je cijeli dan sjedio u tišini, a ja sam plakala u svojoj sobi, grizući usne do krvi.

Od tada, sve se promijenilo. Više nema zajedničkih ručkova, nema smijeha, nema onih sitnih prepirki oko toga tko će iznijeti smeće. Samo rutina: ustani, idi na fakultet, vrati se kući, izbjegavaj pogledati oca u oči. Ponekad ga čujem kako razgovara telefonom s tetkom Marinom iz Zagreba, šapće joj kako je sve u redu, ali znam da laže. Nije u redu. Ništa nije u redu.

Jedne večeri, dok sam pokušavala učiti za ispit iz psihologije, čula sam ga kako lupa po kuhinji. Otišla sam do njega, a on je stajao nad sudoperom, ruke su mu drhtale. “Tata, trebaš pomoć?” pitala sam, ali on je samo odmahnuo glavom. “Ne treba mi ništa, Ivana. Idi uči.” Osjetila sam kako mi se srce steže. Htjela sam ga zagrliti, reći mu da mi nedostaje, ali nisam mogla. Previše sam ga krivila. Previše sam krivila i sebe.

Nekoliko dana kasnije, došla sam kući ranije i zatekla ga kako sjedi za stolom s bocom rakije. Nikad prije ga nisam vidjela da pije sam. “Znaš, Ivana, možda sam trebao više slušati tvoju majku,” promrmljao je, gledajući u prazno. “Možda sam trebao manje raditi, više biti kod kuće…” Prvi put nakon dugo vremena, osjetila sam da je i njemu teško. Sjela sam nasuprot njega, ali nisam znala što reći. Samo smo šutjeli, svatko sa svojim mislima.

Narednih tjedana, napetost je rasla. Počeli smo se svađati oko sitnica – oko toga tko je zaboravio kupiti kruh, tko nije ugasio svjetlo u hodniku. Jedne večeri, dok sam prala suđe, pukla sam. “Tata, ne mogu više ovako! Sve je na meni! Ti samo sjediš i šutiš!” On je ustao, lice mu je bilo crveno od bijesa. “A što ti misliš, da je meni lako? Da mi nije teško što nas je ostavila?” Glas mu je zadrhtao, oči su mu bile pune suza. Nikad ga nisam vidjela takvog. “Znaš li ti koliko sam puta poželio da mogu vratiti vrijeme?”

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo izgubili, ali i o svemu što još imamo. Sljedećeg jutra, dok je otac sjedio na balkonu, donijela sam mu kavu. Sjeli smo zajedno, prvi put nakon dugo vremena. “Tata, možemo li pokušati iz početka?” pitala sam tiho. Pogledao me, oči su mu bile umorne, ali u njima je bilo nešto novo – nada. “Možemo, Ivana. Zajedno.”

Nije bilo lako. Bilo je dana kad smo se vraćali starim navikama, kad bi tišina opet zavladala stanom. Ali bilo je i dana kad smo zajedno kuhali, smijali se, gledali stare slike. Počeli smo razgovarati o mami, o tome što nam nedostaje, što nas boli. Shvatila sam da nije samo on izgubio ženu, već sam i ja izgubila majku. I da oboje patimo, svatko na svoj način.

Jednog dana, dok smo šetali Vilsonovim šetalištem, otac mi je ispričao kako su se on i mama upoznali na moru, u Makarskoj. Pričao je s osmijehom, ali i suzama u očima. “Volio sam je, Ivana. I još je volim. Ali moramo nastaviti dalje, ti i ja.” Zagrlila sam ga, prvi put nakon dugo vremena. Osjetila sam da smo opet obitelj, makar nas je ostalo samo dvoje.

Danas, kad se osvrnem na sve što smo prošli, pitam se – koliko nas boli može zbližiti, a koliko nas može zauvijek udaljiti? Možemo li ikada oprostiti onima koje volimo, ali i sebi? Što biste vi učinili na mom mjestu?