Izbačen iz vlastitog doma: Priča o izdaji, oprostu i novom početku
“Nisi više dobrodošao u svoj stan, Dino. Prodajemo ga. Moraš se iseliti do kraja mjeseca.” Glas moje majke, hladan i odlučan, odjekivao je kroz slušalicu dok sam zurio kroz prozor u mokre ulice Sarajeva. Kiša je padala tako snažno da su se kapi slijevale niz staklo kao suze koje nisam mogao pustiti. Noge su mi klecale, a ruke drhtale dok sam pokušavao shvatiti što se upravo dogodilo.
“Ali mama, to je moj dom! Gdje ću? Zašto mi to radite?” moj glas je bio povišen, gotovo slomljen. S druge strane tišina, pa onda očev uzdah: “Dino, situacija je takva. Tvoj brat Adnan treba novac za kredit, a mi više ne možemo izdržati sve troškove. Ti si mlad, snaći ćeš se.”
Sjećam se kako sam spustio mobitel na stol i zurio u prazno. Moj stan, moj jedini kutak mira nakon razvoda, nakon svih godina borbe s depresijom i osjećajem nepripadanja, sada je postao predmet trgovine. Osjetio sam kako mi se srce steže, kao da mi netko gazi po grudima.
Nisam mogao vjerovati da su moji roditelji izabrali Adnana umjesto mene. Uvijek je bio njihov mezimac, onaj koji nikad nije pogriješio, dok sam ja bio onaj koji je uvijek morao dokazivati svoju vrijednost. Sjetio sam se svih onih večeri kada sam im pomagao oko kuće, kada sam im slao novac iz Zagreba dok sam radio studentske poslove, a sada… sada sam bio višak.
Te noći nisam spavao. Sjedio sam na podu svog stana, među knjigama i starim fotografijama, i pokušavao pronaći smisao u svemu. U glavi su mi odzvanjale riječi moje sestre Lejle: “Dino, znaš kakvi su naši. Nikad ne gledaju dalje od svog nosa.” Ali ona je bila daleko, u Mostaru, sa svojom porodicom i svojim problemima.
Sljedećih dana pokušavao sam razgovarati s roditeljima. Otišao sam do njih u Ilidžu, nadajući se da će me pogledati u oči i reći da je sve bila šala. Umjesto toga, dočekali su me Adnan i njegova supruga Mirela. “Dino, razumij nas. Nama je sad najteže. Ako ne prodamo stan, gubimo sve,” rekla je Mirela dok je nervozno vrtjela prsten na ruci.
“A što ja gubim?” pitao sam kroz zube. “Zar vam ništa ne znači što ću završiti na ulici?”
Otac je samo odmahnuo rukom: “Ne dramatiziraj. Imaš prijatelje, imaš posao. Nisi dijete više.”
Taj osjećaj izdaje bio je dublji od svega što sam ikad osjetio. Hodao sam ulicama Sarajeva satima, promatrao ljude kako žure svojim životima i pitao se gdje sam ja pogriješio. Jesam li bio previše tih? Jesam li premalo tražio? Ili su oni jednostavno uvijek voljeli Adnana više?
Prijatelji su mi nudili pomoć. Ena mi je rekla: “Možeš kod mene dok ne nađeš nešto svoje.” Ali nisam mogao podnijeti pomisao da budem teret nekome drugome. Htio sam biti jak, pokazati roditeljima da mogu bez njih.
Počeo sam tražiti stanove za najam. Cijene su bile sulude za moj budžet. Svaki oglas koji bih otvorio bio je još jedan udarac na moje dostojanstvo. U isto vrijeme na poslu su mi dali do znanja da će biti otkaza zbog smanjenja budžeta.
Jedne večeri sjedio sam s Enom na balkonu njenog stana na Grbavici. “Dino, moraš im oprostiti,” rekla je tiho dok smo gledali svjetla grada. “Ako ne zbog njih, onda zbog sebe. Ne možeš cijeli život nositi tu gorčinu.”
“Kako da oprostim kad me vlastita porodica izbacila na ulicu? Kako da zaboravim sve ovo?”
Ena me pogledala ozbiljno: “Ne moraš zaboraviti. Ali možeš odlučiti da te to ne definiše. Ti si više od onoga što oni misle o tebi.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Počeo sam pisati dnevnik, zapisivati sve što osjećam – bijes, tugu, razočaranje, ali i male pobjede kad bih pronašao snagu da ustanem iz kreveta i nastavim dalje.
Nakon nekoliko tjedana pronašao sam mali stan u Novom Sarajevu. Bio je mračan i hladan, ali bio je moj – moj novi početak. Prvi put nakon dugo vremena osjetio sam trunku ponosa.
Roditelji su me zvali nekoliko puta nakon toga. Nisam odgovarao na pozive. Nisam bio spreman razgovarati s njima dok ne pronađem mir u sebi.
Jednog dana Lejla me nazvala: “Dino, mama te traži. Kaže da joj nedostaješ.”
“I meni nedostaje dom,” odgovorio sam tiho.
Prošlo je nekoliko mjeseci prije nego što sam skupio hrabrost otići kod roditelja na Bajram. Sjeo sam za stol s njima i Adnanom. Svi smo šutjeli nekoliko minuta dok otac nije rekao: “Znam da smo pogriješili. Nismo znali kako drugačije pomoći Adnanu. Ali nisi nam trebao okrenuti leđa.”
Pogledao sam ih i prvi put osjetio da mogu govoriti bez straha: “Nisam vam okrenuo leđa. Vi ste ih okrenuli meni kad ste odlučili da nisam dovoljno važan da ostanem u svom domu. Ali… učim praštati jer ne želim biti zarobljenik vaše odluke cijeli život.”
Majka je zaplakala i zagrlila me kao nekad davno kad sam bio dijete koje se boji mraka.
Danas živim skromno ali slobodno. Naučio sam da dom nije mjesto nego osjećaj – osjećaj mira sa sobom i onima koje volimo, čak i kad nas povrijede.
Ponekad se pitam: Koliko puta možemo izgubiti sve prije nego što pronađemo sebe? I jesmo li ikada zaista spremni oprostiti onima koji nas najviše povrijede?