Izbačena iz doma zbog trudnoće: Nakon deset godina, roditelji su došli moliti za oprost

“Ivana, izlazi iz moje kuće! Sramotiš nas pred cijelim selom!” vikao je otac dok mi je majka drhtavim rukama gurala torbu u ruke. Bila sam trudna osamnaestogodišnjakinja, a njihova jedina kći. U tom trenutku, dok su mi suze pekle obraze, nisam mogla vjerovati da me roditelji, koje sam voljela više od svega, mogu tako lako odbaciti. “Mama, molim te…” prošaptala sam, ali ona je samo okrenula glavu.

Damir me čekao ispred kuće, nervozno lupkajući nogom po šljunku. Njegovi roditelji nisu bili ništa blaži – rekli su mu da je sramota za obitelj i da nema što tražiti pod njihovim krovom. Tako smo, dvoje preplašenih klinaca, ostali sami protiv cijelog svijeta. Prva noć u podstanarskoj sobici u Novom Zagrebu bila je hladna i tiha. Držali smo se za ruke i šaptali jedno drugome da ćemo uspjeti, iako ni sami nismo vjerovali u to.

Prvi mjeseci bili su pakao. Damir je radio na građevini, ja sam čistila stubišta i pazila na trbuh koji je svakim danom bio sve veći. Ljudi su nas gledali svisoka – “eto ih, mladi i glupi, sad nek vide kako je to kad se igraju odraslih.” Najteže mi je padalo što mi se majka nije javljala na telefon. Svaki put kad bih čula pjesmu koju je voljela pjevati dok kuha, srce bi mi se steglo.

Kad se rodila mala Lana, nismo imali ni za pelene. Sjećam se kako sam plakala u kupaonici jer nisam znala kako ću joj priuštiti ono osnovno. Damir bi me grlio i govorio: “Ivana, Lana ima ono najvažnije – nas.” Ali istina je bila da smo oboje pucali po šavovima.

Godine su prolazile. Damir je završio večernju školu i zaposlio se kao vozač autobusa. Ja sam upisala tečaj za kozmetičarku i otvorila mali salon u kvartu. Lana je rasla okružena ljubavlju, ali uvijek sam osjećala prazninu – onu rupu koju su ostavili moji roditelji. Svake godine za Božić slala sam im čestitku s Laninom slikom. Nikad nisu odgovorili.

Jednog kišnog listopadskog jutra, dok sam otvarala salon, začula sam poznati glas iza sebe: “Ivana…” Okrenula sam se i ugledala majku i oca – starije, pogurene, s očima punim tuge. Srce mi je preskočilo.

“Možemo li razgovarati?” upitala je majka tiho.

Uveli smo ih u stan. Lana je zbunjeno gledala baku i djeda koje nikad nije upoznala. Otac je šutio, a majka je počela pričati: “Ivana, tata je ostao bez posla prije dvije godine. Ja sam bolesna… Kuća nam je pod ovrhom. Nemamo gdje…”

Osjetila sam kako mi se tijelo ledi. Toliko godina boli, poniženja i samoće stalo je u taj trenutak. Damir me pogledao – znao je što osjećam.

“Sada vam trebam? Kad ste me najviše trebali zaštititi, vi ste me izbacili na ulicu!” glas mi je drhtao od bijesa i tuge.

Otac je prvi put zaplakao predamnom: “Bio sam glup… Bojao sam se što će selo reći… Oprosti nam, kćeri…” Majka je jecala: “Samo želimo vidjeti unuku… pomoći ćemo koliko možemo… Samo nam daj priliku…”

Lana ih je gledala velikim očima: “Mama, tko su ovi ljudi?”

Nisam znala što reći. U meni se lomilo sve – želja da im pomognem i potreba da ih kaznim za sve ono što su mi učinili. Damir mi je stisnuo ruku: “Ivana, ti odluči.”

Te noći nisam spavala. Gledala sam Lanu kako spava i pitala se kakva bih ja bila majka kad bih joj uskratila priliku da upozna svoje bake i djedove. S druge strane, bojala sam se da će opet povrijediti mene ili nju.

Sljedećeg jutra sjeli smo svi za stol. “Možete ostati kod nas dok ne stanete na noge,” rekla sam napokon. “Ali morate znati – povjerenje se ne vraća preko noći.” Otac je samo kimnuo glavom kroz suze.

Dani su prolazili u neugodnoj tišini. Majka mi je pomagala u salonu, otac je vodio Lanu u školu. Polako smo gradili mostove koje su godine srušile. Jedne večeri, dok smo prali suđe, majka me zagrlila: “Znam da nikad neću moći ispraviti prošlost… Ali hvala ti što si bolja majka nego što sam ja bila tebi.” Nisam mogla izdržati – zaplakale smo obje.

Danas, deset godina nakon što su me izbacili iz doma, sjedimo svi zajedno za stolom. Lana priča viceve djedu, a baka joj plete šal za zimu. Ponekad još uvijek osjetim gorčinu – ali više ne dopuštam da me ona određuje.

Pitam se – može li obitelj preživjeti izdaju? I može li oprost zaista izliječiti rane koje nikada nisu potpuno zacijelile?