Izgubljena u vlastitom životu: “Nisi majka, ti si prokletstvo” – Moja borba za sina i pad koji je promijenio sve
“Nisi ti majka, ti si prokletstvo!” urliknuo je Dario dok je tresnuo vratima spavaće sobe. Njegove riječi odzvanjale su mi u ušima kao hladan vjetar s Velebita. Stajala sam u hodniku, držeći plišanog medu kojeg je moj sin Luka ostavio na podu. Ruke su mi drhtale, a srce mi je pucalo na tisuću komadića. Nisam mogla vjerovati da se ovo događa meni – meni, koja sam sve žrtvovala za svoju obitelj.
Sve je počelo prije godinu dana, kad je Luka počeo gubiti snagu u nogama. Liječnici su mjesecima vrtjeli glavom, slali nas iz bolnice u bolnicu, iz Zagreba u Rijeku, iz Rijeke u Sarajevo. Svaki put kad bi Luka pao, osjećala sam kako dio mene umire. Dario je bio sve hladniji, a njegova majka, gospođa Milena, nije propuštala priliku da mi dobaci: “Da si ga bolje pazila, ne bi sad ovako završio.”
Jedne večeri, dok sam Luki mijenjala pelene, Dario je stajao na vratima i gledao me s gađenjem. “Znaš li ti da si ti kriva za sve ovo? Da nisi stalno trčala na posao i ostavljala ga mojoj mami, možda bi sad bio zdrav!” Nisam imala snage odgovoriti. Samo sam šutjela i grizla usnicu dok mi suze nisu natopile jastuk.
Moja sestra Ivana pokušala me tješiti preko telefona: “Ma pusti ih, znaš da si dobra majka. To što je Luka bolestan nije tvoja krivnja.” Ali njezine riječi nisu dopirale do mene. Osjećala sam se kao da sam sama protiv cijelog svijeta.
Vrhunac je došao onog jutra kad sam se vratila iz trgovine i zatekla Darija kako pakuje moje stvari u crne vreće za smeće. “Odlazi! Ne želim te više vidjeti!” vikao je. Luka je plakao u svojoj sobi, a ja nisam smjela ni prići. Milena me držala za ruku i šaptala: “Pusti dijete, nisi mu potrebna.”
Te noći spavala sam kod Ivane na kauču. Gledala sam u strop i pokušavala shvatiti gdje sam pogriješila. Je li to što sam radila kao medicinska sestra i pokušavala pomoći drugima značilo da sam zanemarila vlastito dijete? Je li moguće da su svi u pravu?
Socijalna služba me pozvala na razgovor. “Gospođo Ana, otac i baka tvrde da niste sposobni brinuti se o Luki zbog vašeg emocionalnog stanja.” Gledala sam ih u oči i molila: “Dajte mi barem priliku! On je moje dijete!” Ali njihova lica bila su neprobojna kao stijene na Biokovu.
Tjedni su prolazili. Ivana me tjerala da jedem, ali nisam imala apetita. Svaki dan sam išla pred školu gdje su dovodili Luku. Gledala sam ga izdaleka kako hoda s Darijom i Milenom, a srce mi se kidalo. Jednog dana skupila sam hrabrost i prišla mu.
“Luka, ljubavi… Mama te voli!”
Pogledao me zbunjeno i sakrio se iza bake. Milena me ošinula pogledom: “Ne traži ga više! Zbunjuješ ga!”
Nisam odustajala. Pisala sam pisma socijalnoj službi, molila ih da mi dopuste barem vikend s Lukom. Odbijali su me svaki put uz isti odgovor: “Dijete je stabilnije kod oca i bake.” Počela sam sumnjati u vlastiti razum.
Jedne večeri Ivana me našla kako sjedim na podu kupaonice s tabletama u ruci. “Ana! Ne možeš tako! Luka te treba!” vikala je kroz suze. Tada sam shvatila da ne smijem pasti – ne zbog sebe, nego zbog njega.
Počela sam odlaziti psihologu. Polako sam vraćala snagu i smisao. Prijavila sam se za dodatni posao u domu za starije osobe u Sesvetama. Svaku kunu koju sam zaradila stavljala sam sa strane – za dan kad ću opet moći biti uz svog sina.
Nakon pola godine stigao je poziv iz škole: “Gospođo Ana, Luka ima problema s ponašanjem. Možete li doći na razgovor?” Srce mi je preskočilo od uzbuđenja i straha. Kad sam ga ugledala, bio je blijed i povučen.
“Mama… Zašto ne živiš više s nama?” pitao me tihim glasom.
Kleknula sam pred njega i zagrlila ga najjače što sam mogla: “Nisam otišla jer te ne volim, nego jer su odrasli pogriješili. Ali uvijek ću biti tu za tebe, uvijek!”
Taj susret dao mi je novu snagu. Pokrenula sam sudski postupak za skrbništvo. Dario me vrijeđao na svakom ročištu: “Ti si nestabilna! Ti si opasna za dijete!” Ali ovaj put nisam šutjela.
“Možda nisam savršena majka,” rekla sam sucu kroz suze, “ali volim svog sina više od svega na svijetu. I borit ću se za njega dok dišem!”
Bitka još traje. Luka sada vikende provodi sa mnom. Smijemo se, igramo Čovječe ne ljuti se i gledamo stare crtiće. Znam da mu nedostaje sigurnost koju je imao prije bolesti, ali trudim se dati mu ljubav koju zaslužuje.
Ponekad noću ležim budna i pitam se: Jesam li mogla nešto promijeniti? Jesam li stvarno kriva za sve što nam se dogodilo? Ili je ovo samo život koji nas testira do krajnjih granica?
Što vi mislite – može li majka ikada biti previše uporna ili previše voli svoje dijete? Koliko daleko biste vi išli za svoje dijete?