Između Ambicija i Ljubavi: Moj Put Kroz Hladne Zidove Vlastitog Doma

“Zar stvarno misliš da je ovo vrijedno svega?” viknuo je Dario dok sam zatvarala posljednji kofer. Njegov glas odjekivao je kroz stan, hladan i prazan, kao da su zidovi upijali svaku moju sumnju. Pogledala sam ga, tražeći u njegovim očima trag onog čovjeka kojeg sam voljela kad smo zajedno sjedili na klupi ispred njegove zgrade u Sarajevu, smijali se i sanjali o jednostavnom životu. Ali taj pogled je nestao negdje između njegovih prekovremenih sati i mojih neprospavanih noći.

Nisam uvijek bila ovakva. Prije nego što sam postala voditeljica odjela u jednoj zagrebačkoj firmi, bila sam ona koja je kuhala nedjeljni ručak, slušala Darijeve priče o poslu i tješila ga kad bi se vratio umoran i razočaran. Nikad nisam žurila za titulama, vjerovala sam da je sreća u ravnoteži. Ali onda se sve promijenilo kad je Dario dobio unapređenje. Počeo je kasniti kući, donositi posao za stol, a mene gledati kao da sam dio inventara.

Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, Dario je rekao: “Znaš, možda bi i ti mogla malo više raditi na sebi. Nije sve u kuhanju i djeci.” Njegove riječi su me pogodile kao šamar. Nisam znala da li da plačem ili da se nasmijem. Zar nije on bio taj koji je uvijek govorio da mu je važno da imamo miran dom?

Počela sam raditi više. Prijavila sam se za projekte, ostajala duže na poslu, učila noću kad bi djeca zaspala. Moja prijateljica Ivana me pitala: “Jesi li sigurna da to radiš zbog sebe?” Nisam znala odgovor. Možda sam htjela dokazati Dariju da vrijedim više od onoga što on vidi.

S vremenom su došle pohvale, bonusi, a onda i unapređenje. Osjećala sam ponos, ali i prazninu. Dario nije bio sretan zbog mene. “Sad si ti ta koja kasni kući,” rekao je jednom prilikom, gledajući me preko ruba novina. “Djeca te skoro i ne vide.”

Naša kćerka Lejla jednom me pitala: “Mama, hoćeš li večeras doći na moju predstavu?” Lagala sam joj da hoću, ali sastanak s klijentima se odužio. Kad sam stigla kući, Lejla je već spavala, a na stolu me čekao njezin crtež – nas dvije držeći se za ruke ispod velikog sunca.

Dario i ja smo se sve češće svađali. On mi je zamjerao što nisam prisutna, ja njemu što ne vidi koliko se trudim. “Zašto si ti mogao raditi prekovremeno, a ja ne smijem?” pitala sam ga jedne noći dok su djeca spavala. “Jer ja to radim za nas!” odgovorio je ljutito. “A ti? Za koga ti to radiš?”

Nisam imala odgovor. Možda sam to radila za sebe, možda za nas, možda samo da ne budem ona koja čeka.

Moja mama iz Mostara mi je govorila: “Dijete moje, sreća nije u karijeri. Pogledaj mene i tvog oca – nismo imali ništa osim jedno drugo.” Ali njihovo vrijeme je prošlo. Danas žene moraju biti jake, moraju imati svoje mjesto pod suncem.

Jednog jutra, dok sam spremala djecu za školu, Lejla me zagrlila i šapnula: “Mama, volim te i kad nisi tu.” Srce mi se slomilo. Znala sam da gubim ono najvažnije.

Dario je postajao sve udaljeniji. Počeo je izlaziti s kolegama, vraćati se kasno, mirisati na parfem koji nije moj. Jedne noći sam ga pitala: “Imaš li nekoga?” Nije odgovorio. Samo je slegnuo ramenima i otišao u drugu sobu.

Tada sam shvatila – borila sam se za nešto što više ne postoji.

Pakirajući kofere, gledala sam oko sebe – slike s mora, Lejlin prvi crtež, Darijeva diploma na zidu. Sve su to bili dijelovi života koji više nije bio moj.

“Zar stvarno misliš da je ovo vrijedno svega?” ponovio je Dario dok sam izlazila iz stana.

Nisam mu odgovorila. Samo sam zatvorila vrata za sobom i osjetila kako mi hladan zrak para lice.

Sada sjedim u malom stanu na Trešnjevci, slušam kišu kako udara po prozoru i pitam se – jesam li izgubila previše pokušavajući biti sve? Može li žena danas imati i ljubav i uspjeh ili uvijek mora birati?

Što vi mislite – gdje prestaje ambicija a počinje žrtva? Je li moguće imati oboje ili smo osuđene na izbor?