Između duga i ljubavi: Priča Petre iz Sarajeva
“Petra, jesi li ti normalna? Jesi li ti svjesna što si napravila?” Damirov glas odjekivao je kroz naš mali stan na Grbavici, dok sam ja stajala kraj prozora i gledala u maglovitu sarajevsku noć. Ruke su mi drhtale, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Nisam znala što da kažem. Nisam znala kako da mu objasnim da sam to učinila iz najbolje namjere, iz osjećaja odgovornosti prema njegovoj majci, prema obitelji.
Sve je počelo prije tri mjeseca. Damirova majka, Jasna, došla je kod nas s uplakanim očima i drhtavim rukama. “Petra, dušo, mogu li te nešto zamoliti? Znaš da ne bih tražila da nije nužno…” Sjela je za kuhinjski stol, a ja sam joj natočila čaj od kamilice. “Banke mi ne žele dati kredit, a moram platiti dug za stan. Ako mi ne pomogneš, izgubit ću sve. Molim te, samo ti možeš…” Pogledala me kao da joj je život ovisio o mom odgovoru.
Znala sam da Damir ne bi bio sretan da zna za to. Njegov odnos s majkom bio je pun neizgovorenih zamjerki i starih rana još iz rata. Ali nisam mogla gledati Jasnu kako pati. Posudila sam joj 10.000 KM iz svoje ušteđevine, novca koji sam godinama štedjela za naše putovanje u Dalmaciju i možda jednog dana za dijete. “Samo nemoj reći Damiru, molim te”, šapnula je Jasna dok je uzimala novac.
Mislila sam da će sve biti u redu. Mislila sam da će vratiti novac čim proda neki komad zemlje kod Travnika. Ali mjeseci su prolazili, a Jasna je svaki put imala novu ispriku. “Petra, još malo, samo što nisam…”
Onda je Damir pronašao izvod iz banke. “Petra, što je ovo? Gdje su nestale pare?” Pogledao me kao stranca. U tom trenutku sve se raspalo.
“Posudila sam tvojoj mami… nije imala kome drugom…”
“Nisi imala pravo! To je bio naš novac! Kako si mogla to sakriti od mene?”
Nisam imala odgovor. Samo sam plakala.
Od tog dana naš brak više nije bio isti. Damir je postao hladan, povučen. Počeo je kasno dolaziti kući, a kad bi došao, šutio bi ili bi se svađali oko sitnica – oko toga tko nije oprao suđe, tko nije kupio kruh, tko je zaboravio ugasiti svjetlo u hodniku.
Jasna više nije dolazila kod nas. Kad bih joj poslala poruku, odgovarala bi kratko: “Još malo, Petra, molim te.” Počela sam osjećati gorčinu prema njoj, ali još više prema sebi. Kako sam mogla biti tako naivna?
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom u tišini, Damir je iznenada rekao: “Znaš li ti koliko si me povrijedila? Ne radi se o novcu. Radi se o povjerenju. Ako nema povjerenja, što nam ostaje?”
Pogledala sam ga kroz suze: “Damire, ja sam to učinila zbog tvoje majke… zbog nas…”
“Ne, Petra. Učinila si to jer si mislila da znaš bolje od mene. Kao da sam ja dijete koje ne može donijeti odluke za svoju obitelj!”
Te riječi su me zaboljele više nego išta drugo.
Počela sam preispitivati sve – naš brak, svoje odluke, svoju vrijednost kao supruge i snahe. Moja najbolja prijateljica Ivana pokušavala me utješiti: “Petra, nisi ti kriva što si htjela pomoći. Ali možda si trebala vjerovati Damiru više nego Jasni…”
Noću nisam mogla spavati. Sanjala sam kako stojim na raskršću – s jedne strane Damir i naš dom, s druge Jasna koja me vuče za rukav i moli za još jednu šansu.
Jednog jutra skupila sam hrabrost i otišla kod Jasne. Vrata su bila poluotvorena; u stanu je mirisalo na staru kavu i vlagu. Jasna je sjedila na kauču i gledala u prazno.
“Jasna, moramo razgovarati. Ne mogu više ovako. Uništila sam svoj brak zbog ovog duga. Molim te, reci mi istinu – hoćeš li mi vratiti novac ili ne?”
Pogledala me tužno: “Petra… nisam htjela da ovako ispadne. Ali nemam više ništa. Sve sam izgubila još prije rata… Samo sam se nadala da ćeš ti razumjeti…”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama.
Vratila sam se kući prazna i slomljena. Damir me dočekao u hodniku: “I? Jesi li dobila svoj odgovor?”
Samo sam klimnula glavom.
“Petra, ne znam mogu li ti više vjerovati… ali znam da te još uvijek volim.” Njegov glas bio je tih i slomljen.
Zagrlili smo se prvi put nakon dugo vremena i oboje zaplakali.
Danas još uvijek živimo zajedno, ali između nas stoji zid koji ne znam hoće li ikada pasti.
Ponekad se pitam – što biste vi učinili na mom mjestu? Je li ljubav dovoljna kad nestane povjerenja?