Između dužnosti i ljubavi: Kada mi je majka okrenula leđa
“Ne mogu, Lejla. Ne traži to od mene više.” Glas moje majke, hladan i odlučan, odzvanjao mi je u ušima dok sam stajala na pragu njezinog stana u Novom Zagrebu. U rukama sam držala malu ruksak svoje kćeri Hane, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. “Mama, molim te… Samo ovaj tjedan dok mi je šefica na godišnjem. Znaš da nemam koga drugog.”
Majka je skrenula pogled prema prozoru, kao da traži spas u sivom popodnevu. “Lejla, ja sam svoje odgojila. Imam i ja svoj život. Ne mogu više biti dadilja.”
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam htjela plakati pred njom. Nisam htjela dati toj tišini između nas još više težine. Hana me povukla za ruku: “Mama, hoćemo li kod bake?”
“Ne, dušo… Idemo kući,” promrmljala sam i povela je niz stepenice, osjećajući se kao da me netko gura s litice.
Cijelim putem do našeg malog stana na Trešnjevci vrtjela sam u glavi isti film: kako sam ostala sama s djetetom nakon što je Adnan otišao u Njemačku “samo na par mjeseci” raditi, a onda se više nije vratio. Kako sam mjesecima balansirala između posla u banci, Hane i beskrajnih pokušaja da zadržim privid normalnog života. I kako sam svaki put kad bi mi ponestalo snage, zvala mamu – a ona bi uvijek do tada otvorila vrata.
Ali ovaj put nije.
Te noći nisam mogla spavati. Hana je mirno disala kraj mene, a ja sam zurila u strop, osjećajući krivnju što sam uopće očekivala pomoć. Jesam li sebična? Zar nije normalno da baka pomaže? Ili je ona stvarno umorna od svega? Sjetila sam se kako je uvijek govorila: “Ja sam radila cijeli život, Lejla. Sad želim malo mira.” Ali zar nije obitelj najvažnija?
Sljedećeg jutra na poslu nisam mogla sakriti nervozu. Kolegica Ivana me upitala: “Jesi dobro? Izgledaš kao da nisi spavala noćima.”
“Nisam… Mama mi više ne želi čuvati Hanu. Nemam pojma što ću kad krene školski raspust.”
Ivana je slegnula ramenima: “Moja svekrva isto tako. Samo kava i serije. A kad joj spomenem djecu, odmah joj nešto nije dobro. Danas su svi sebični.”
Te riječi su me pogodile – jesmo li svi postali sebični? Ili samo pokušavamo preživjeti?
Popodne sam sjela s Hanom za stol i pokušala joj objasniti: “Dušo, baka više ne može čuvati tebe svaki dan. Morat ćemo pronaći drugo rješenje.”
Hana je šutjela, gledala me velikim smeđim očima punim pitanja koja nije znala izgovoriti.
Sljedećih dana pokušavala sam sve – pitala susjedu Senadu može li uskočiti, raspitivala se o privatnim čuvalicama (preskupo), čak sam razmišljala o tome da dam otkaz i radim nešto od kuće. Svaki razgovor s mamom bio je kratak i hladan:
“Mama, stvarno ne možeš ni dva dana tjedno?”
“Ne mogu, Lejla. Imam svoje obaveze. I ti moraš naučiti sama.”
Nisam znala što me više boli – njezina tvrdoglavost ili osjećaj da sam ostavljena.
Jedne večeri, nakon što sam Hanu uspavala, sjela sam na balkon s kavom i nazvala brata Dinu u Sarajevu.
“Dino, ne znam više što da radim… Mama me odbija, Adnan se ne javlja… Osjećam se kao da tonem.”
Dino je šutio nekoliko trenutaka pa rekao: “Lejla, mama je uvijek bila takva. Zatvori se kad joj je teško. Možda joj treba vremena… Ali ti moraš misliti na sebe i Hanu. Ako trebaš pomoć, dođi kod mene na ljeto.”
Ta ponuda mi je ugrijala srce, ali znala sam da ne mogu samo tako spakirati život i otići.
Sljedećih tjedana naučila sam improvizirati – dogovarala sam smjene s kolegicama, Hana je išla kod prijateljice iz razreda kad nisam stigla na vrijeme, a vikende smo provodile same u parku ili kod kuće uz crtane filmove.
Jednog dana, dok smo šetale Jarunom, Hana me upitala: “Mama, zašto baka ne voli biti s nama više? Jesmo li nešto pogriješile?”
Zastala sam i zagrlila je čvrsto: “Nisi ti ništa kriva, dušo. Baka te voli na svoj način. Ponekad odrasli ne znaju pokazati ljubav kako bismo mi to željeli.”
Te riječi su bile više za mene nego za nju.
S vremenom sam naučila ne očekivati pomoć od drugih – ni od mame, ni od Adnana, ni od države koja nudi minimalnu podršku samohranim roditeljima. Naučila sam biti sama sebi oslonac.
Ali svake večeri kad bih ugasila svjetlo u Haninoj sobi, pitala bih se: Jesam li ja ta koja griješi što očekujem podršku od obitelji? Ili smo svi postali previše umorni za tuđe probleme?
Možda će netko od vas razumjeti moju bol ili podijeliti svoje iskustvo – jer koliko nas još živi između dužnosti i ljubavi, pitajući se gdje prestaje jedno a počinje drugo?