Između Dva Doma: Bitka Za Naš Stan i Našu Sreću

“Ne, Dine, nećemo kupiti taj kauč. I definitivno ne onaj stol!” viknula sam, osjećajući kako mi glas podrhtava od mješavine bijesa i očaja. Stajali smo usred salona namještaja u Sarajevu, okruženi sjajnim izlošcima koji su obećavali toplinu doma, ali meni su samo izazivali tjeskobu. Dino je šutio, gledao me onim svojim blagim očima, kao da pokušava pročitati što mi se mota po glavi.

“Ali, Ivana, zar ne želiš da nam bude lijepo? Da imamo nešto svoje?” pitao je tiho, gotovo molećivo.

U tom trenutku zazvonio mi je mobitel. Mama. Kao da je znala kad treba upasti. “Ivana, nemojte se zaduživati! Pa vi ste još mladi! Život je pred vama! Putujte, izlazite, uživajte! Šta će vam kredit na grbači?” njezin glas bio je pun brige, ali i one poznate doze pritiska koja me uvijek iznova vraćala u djetinjstvo.

Spustila sam slušalicu i pogledala Dina. “Znaš što mi je mama opet rekla? Da smo ludi što razmišljamo o kreditu. Da ćemo cijeli život otplaćivati stan i nikad nećemo biti slobodni.”

Dino je slegnuo ramenima. “Možda ima pravo. Ali ja više ne mogu živjeti kod tvojih. Svaki dan ista priča: ‘Dino, jesi li ti išta popravio danas? Dino, kad ćeš naći bolji posao?’ Osjećam se kao gost u vlastitom životu.”

Zagrizla sam usnu. Znala sam da mu nije lako. Mama nikad nije skrivala što misli o njemu – dobar je dečko, ali nije dovoljno ambiciozan za njezine standarde. Tata je bio tiši, ali njegov pogled kad god bismo spomenuli kredit govorio je sve: strah od nepoznatog, od rata rata i rata rata.

Te večeri smo sjedili za starim kuhinjskim stolom u stanu mojih roditelja na Grbavici. Mama je rezala kruh, tata gledao Dnevnik, a Dino i ja smo šutjeli. “Ivana, znaš li ti koliko su kamate danas? Pa to je pljačka!” rekla je mama, ne dižući pogled s kruha.

“Mama, svi moji prijatelji već imaju svoje stanove. Neki su otišli u Njemačku, neki su digli kredit ovdje. Ne mogu više ovako,” odgovorila sam tiho.

“A šta ćeš kad ostaneš bez posla? Kad Dino dobije otkaz? Šta onda? Hoćeš li doći opet kod nas?” njezine riječi su rezale dublje od noža kojim je rezala kruh.

Dino je ustao od stola. “Hvala na večeri,” rekao je kratko i izašao na balkon.

Te noći nismo spavali. Ležali smo jedno pored drugog na starom kauču u mojoj djevojačkoj sobi. “Ivana, ja te volim, ali ne mogu više ovako. Ili ćemo zajedno donijeti odluku ili ću otići nazad kod svojih u Zenicu,” rekao je Dino tiho.

Srce mi se stegnulo. Nisam željela izgubiti ni njega ni roditelje, ali osjećala sam se kao da me svi vuku na svoju stranu. Sutradan sam uzela slobodan dan s posla i otišla s Dinom u banku. Službenik nas je gledao preko naočala: “Znate li vi što znači kredit na 30 godina? To vam je kao drugi brak.” Dino se nasmijao, ja nisam.

Izašli smo iz banke s papirima u ruci i glavom punom brojeva. “Možda bismo ipak trebali poslušati tvoju mamu,” rekao je Dino potiho.

“Ne mogu više slušati nikoga osim sebe,” odgovorila sam odlučno.

Sljedećih tjedan dana bilo je kao na ratnom polju. Mama je plakala svaki put kad bih spomenula stan. Tata je šutio, ali sam ga uhvatila kako krišom gleda oglase za stanove na internetu. Dino i ja smo se svađali zbog svake sitnice: gdje ćemo kupiti namještaj, koliko ćemo trošiti na režije, hoćemo li imati djecu prije nego otplatimo kredit.

Jedne večeri, nakon još jedne svađe s mamom, sjela sam na klupu ispred zgrade i zaplakala. Pridružila mi se susjeda Jasmina, žena koja je prošla rat i tri kredita. “Slušaj me dobro, Ivana,” rekla mi je tiho. “Nema savršenog trenutka za ništa u životu. Ako čekaš da sve bude idealno, nikad nećeš ništa napraviti. Ali zapamti – dom nije kauč ni stol ni kredit. Dom su ljudi koje voliš i koji te vole nazad.”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu noć.

Nakon mjesec dana natezanja, odlučili smo – uzeli smo kredit za mali stan na Čengić Vili. Prvi dan kad smo ušli unutra s dvije vreće iz Binga i starim pokrivačem iz mamine škrinje, Dino me zagrlio i rekao: “Ovo je naš početak.” Nisam znala hoćemo li uspjeti otplatiti sve rate, hoće li nas život razdvojiti ili spojiti još jače, ali prvi put sam osjetila mir.

Mama nije došla na useljenje. Poslala mi je poruku: “Javi ako ti nešto zatreba.” Tata je došao s vrećicom domaćih jaja i šutke ih ostavio na stolu.

Danas sjedim na našem starom kauču (onaj skupi nismo kupili) i gledam Dina kako popravlja slavinu koja curi. Nije lako – režije rastu, kredit stišće, a mama još uvijek misli da smo ludi. Ali ovo je naš dom.

Ponekad se pitam: Jesmo li pogriješili što smo išli protiv roditeljskih savjeta? Ili možda tek sada učimo što znači biti odrasli? Što vi mislite – treba li slušati srce ili razum kad se gradi vlastiti život?