Između dva doma: Kad moje stvari postanu tuđe

“Ivana, možeš li mi poslati onu dječju jaknicu što je Leona prerasla? I usput, ako imate viška onih šalica iz Ikee, znaš da su mi baš zgodne za vikendicu.” Glas moje sestre Mirele odzvanjao je kroz mobitel dok sam pokušavala smiriti Leonu koja je plakala jer joj je nestala omiljena lutka. “Mirela, znaš da nam te šalice trebaju…” pokušala sam, ali ona je već nastavila: “Ma, Ivana, pa imate ih deset! Što će vam toliko? Daj, ne budi škrtica.”

Stajala sam nasred dnevnog boravka u Zagrebu, okružena stvarima koje su polako nestajale iz našeg doma. Prvo su to bile sitnice – dječje majice, knjige koje sam voljela, blender koji sam dobila za rođendan. Onda su počeli dolaziti i zahtjevi za većim stvarima: mikrovalna, bicikl koji je Leona tek naučila voziti. Svaki put kad bih rekla “da”, osjećala sam olakšanje jer nisam izazvala svađu. Svaki put kad bih rekla “ne”, osjećala sam se kao izdajica vlastite krvi.

Moj muž, Dario, sve je manje skrivao nezadovoljstvo. “Ivana, pa dokle ćemo ovako? Zar naš dom nije i naš mir?” pitao bi tiho navečer dok bi spremali Leonu na spavanje. “Znaš kako je to kod nas… U Bosni je obitelj sve. Ako odbiješ, odmah si sebična.”

Ali Dario nije odustajao. “A što je s nama? Zar mi nismo tvoja obitelj? Zar Leona ne zaslužuje da ima svoje stvari?” Pogledala sam ga i osjetila kako mi srce puca na pola. Nisam znala gdje prestaje moja odgovornost prema roditeljima i sestri, a gdje počinje odgovornost prema vlastitoj kćeri.

Jednog dana, dok sam slagala Leoninu odjeću za donaciju, zazvonio je mobitel. Bila je to mama iz Tuzle. “Ivana, znaš li da je tvoj brat ostao bez usisavača? Možeš li mu poslati svoj? Tebi sigurno ne treba dva tjedna dok si na moru.” Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Mama, ali što ako nam zatreba?” pitala sam tiho. “Ivana, nemoj biti takva. Svi smo mi obitelj. Sjeti se kako smo mi tebi slali pakete kad si bila studentica u Zagrebu.”

Sjetila sam se. Sjetila sam se toplih paketa s domaćim kolačima, džemom i vunenim čarapama. Sjetila sam se osjećaja sigurnosti koji su mi davali dok sam sama živjela u tuđem gradu. Ali sada sam ja bila ta koja daje – i nisam znala gdje je granica.

Te večeri sjela sam s Dariom na balkon. “Ne mogu više ovako,” priznala sam kroz suze. “Osjećam se kao da moram birati između vas i njih.” Dario me zagrlio. “Ne moraš birati, ali moraš postaviti granice. Inače ćeš izgubiti sebe.”

Sljedeći put kad me Mirela nazvala, skupila sam hrabrost. “Mirela, ne mogu ti poslati šalice ni jaknicu. Leoni još uvijek treba jakna za vrtić, a šalice koristimo svaki dan.” Nastala je tišina s druge strane linije. “Aha… Dobro onda,” rekla je hladno i spustila slušalicu.

Cijeli dan me proganjala grižnja savjesti. Mama mi nije pisala poruke kao inače. Brat nije odgovarao na pozive. Osjećala sam se kao izopćenik vlastite obitelji.

Nakon nekoliko dana stigla je poruka od Mirele: “Znaš, Ivana, nisi ti više ona sestra koju znam. Otkad si u Zagrebu, samo gledaš sebe.” Plakala sam cijelu noć. Dario me pokušavao utješiti: “Ne možeš biti svima sve. Moraš misliti i na sebe i na nas.” Ali riječi moje sestre odzvanjale su mi u glavi.

Tjedni su prolazili u napetosti i šutnji. Mama se javila tek kad je Leona imala rođendan: “Sretan rođendan mojoj unuci! Nadam se da ste dobro.” Osjetila sam olakšanje što nije spomenula stvari, ali i tugu zbog hladnoće u njenom glasu.

Jednog popodneva Leona me pitala: “Mama, zašto više ne šaljemo pakete teti Mireli?” Sjela sam pokraj nje i zagrlila je. “Zato što ponekad moramo čuvati svoje stvari za nas. To ne znači da ih ne volimo – samo znači da i mi trebamo imati nešto svoje.” Leona me pogledala velikim očima: “Hoće li teta biti ljuta na mene?” Suze su mi navrle na oči dok sam joj šaptala: “Neće, dušo. Samo joj treba vremena da shvati.”

Polako sam učila živjeti s osjećajem krivnje i ponosa istovremeno. Svaki put kad bih rekla “ne”, osjećala bih se snažnije – ali i dalje bih plakala zbog izgubljene bliskosti s obitelji iz Bosne.

Nedavno smo otišli u posjetu Tuzli prvi put nakon dugo vremena. Mirela me dočekala na vratima s hladnim osmijehom. Tijekom ručka svi su pričali o svakodnevnim stvarima, ali napetost se mogla rezati nožem. Kad smo krenuli kući, mama me zagrlila jače nego inače i šapnula: “Znam da ti nije lako, Ivana. Samo nemoj zaboraviti odakle si došla.”

Vozili smo prema Zagrebu u tišini. Dario me držao za ruku dok je Leona spavala na stražnjem sjedalu. Pogledala sam kroz prozor i pitala se: Jesam li pogriješila što sam postavila granice? Može li obitelj preživjeti kad prestanemo dijeliti baš sve?

Što vi mislite – gdje završava dužnost prema obitelji, a počinje pravo na vlastiti mir? Kako vi balansirate između svojih i tuđih potreba?