Između Dva Doma: Potraga za Novim Domom za Dida Ivana

“Neću u dom, Evice! Zar me stvarno želiš otjerati među strance?”

Dida Ivan sjedio je na klimavoj stolici, ruke stisnute u šake, pogled tvrd kao kamen. U kuhinji je mirisalo na ustajali kruh i vlagu, a kroz prozor su se vidjele samo gole grane i magla što se vukla iznad polja. Lejla je šutjela u kutu, crtala nešto na komadu papira, ali sam vidjela kako joj ruka drhti. Srce mi se slamalo na tisuću komadića.

“Dida, nije to tako… Samo želim da si siguran. Zima dolazi, a ti si ovdje sam. Što ako opet padneš? Prošli put nisi mogao ni do telefona…”

“Nije meni ništa! Neka me, ako mi je suđeno, neka me ovdje nađete! Ovdje sam proveo cijeli život. Ovdje mi je žena umrla, ovdje ste vi odrasli. Što ću ja među onim babama i dedama što čekaju smrt?”

Osjetila sam kako mi suze naviru, ali nisam smjela plakati pred njim. Nisam smjela pokazati slabost. Bila sam mu jedina obitelj otkad je mama umrla prije pet godina. On je bio tvrdoglav, ali i ponosan čovjek. Nikad nije tražio pomoć, ni kad mu je koljeno otišlo, ni kad su mu prsti počeli drhtati dok bi rezao kruh.

Vratila sam se u stan u Sarajevu s Lejlom te večeri, ali nisam spavala. Misli su mi bile kao razbijeno staklo – svaka bolna na svoj način. Lejla me pitala: “Mama, zašto je dida ljut? Hoće li nas više voljeti ako ode u dom?” Nisam znala što da joj kažem.

Sljedećih dana pokušavala sam sve: razgovarala s Ivanovim susjedima, pitala župnika ima li kakve volontere, zvala socijalnu službu. Svi su rekli isto: “Gospođo Eva, najbolje bi bilo da ga smjestite u dom. To je za njegovo dobro.” Ali kako objasniti to čovjeku koji još uvijek svako jutro pali peć na drva i odbija nositi papuče?

Jednog dana, dok sam sjedila s prijateljicom Sanjom u kafiću na Ilidži, ona mi je rekla: “Znaš li da postoji ona zajednica u Visokom gdje stariji žive zajedno, ali nije klasičan dom? Imaju vrt, životinje, kuhaju zajedno… Možda bi to Ivanu bilo prihvatljivije?”

Nisam gubila vrijeme. Sljedeći vikend povela sam Ivana i Lejlu u Visoko. Ivan je gunđao cijelim putem: “Šta ćeš ti meni pokazivati? Znaš li ti kako se nekad živjelo? Nema više pravih ljudi…” Ali kad smo stigli, nešto se promijenilo. Dočekala nas je teta Mara, žena iz Livna s osmijehom širokim kao polje. Povela nas je kroz dvorište gdje su starci sadili luk i pričali viceve.

Ivan se zadržao kod jednog stola gdje su dvojica igrala šah. “Jesi li ti iz Bosne ili iz Hrvatske?” pitao ga je jedan od njih. “Iz oba mjesta pomalo,” odgovorio je Ivan i prvi put nakon dugo vremena nasmijao se iskreno.

Lejla je trčala za kozama po dvorištu i vikala: “Dida, vidi ovu malu! Zove se Cvita!” Ivan ju je gledao s toplinom u očima koju nisam vidjela godinama.

Na povratku kući šutjeli smo dugo. Onda je Ivan tiho rekao: “Možda bih mogao probati… Ali samo na mjesec dana! Ako mi ne bude valjalo, vraćam se kući!”

Taj mjesec bio je najteži i najljepši u mom životu. Svaki dan sam zvala Ivana – ponekad bi se javio odmah, ponekad tek nakon što bi završio partiju šaha ili ručak s novim prijateljima. Lejla mu je crtala slike i slala pisma.

Jednog dana došla sam u posjetu i zatekla ga kako sjedi s Marom i još troje ljudi pod orahom. Smijali su se nekoj staroj anegdoti iz rata. Kad me ugledao, rekao je: “Evo moje cure! Hajde sjedi s nama! Znaš li ti šta znači imati društvo kad si star? Nije to mala stvar…”

Nisam mogla vjerovati koliko se promijenio. Više nije bio onaj ogorčeni starac koji odbija pomoć. Počeo je pričati o planovima – kako će na proljeće zasaditi grah s ekipom iz doma, kako će naučiti Lejlu igrati šah.

Ali nije sve bilo lako. Jedne večeri nazvao me uplakan: “Evo Evice, danas mi je godišnjica ženine smrti… Nema nje da mi skuha kavu… Fali mi moj dom.” Nisam znala što reći osim: “Dida, tvoj dom smo mi gdje god bili.” Plakali smo zajedno preko telefona.

S vremenom je Ivan prihvatio novi život. Ja sam napokon mogla odahnuti – znala sam da je siguran i okružen ljudima koji ga razumiju. Lejla ga posjećuje svaki vikend i svaki put donese novu priču iz škole.

Ponekad se pitam jesam li učinila pravu stvar. Jesam li ga izdala ili spasila? Može li čovjek ikada pronaći novi dom kad izgubi stari?

Što vi mislite – gdje zapravo počinje dom: tamo gdje su zidovi ili tamo gdje su ljudi koji te vole?