Između Dva Doma: Priča o izgubljenoj kćeri i obitelji na raskršću

“Nije tvoja.” Te dvije riječi odzvanjale su mi u glavi dok sam sjedila na rubu kreveta, stežući u rukama papir s rezultatima DNK testa. Nije tvoja. Moja kćer, Ena, djevojčica koju sam nosila, dojila, tješila kad bi pala i plakala, nije moja. Suze su mi klizile niz lice, ali nisam mogla pustiti ni glasa. U drugoj sobi čula sam njen smijeh dok je gledala crtiće, nesvjesna da se naš svijet upravo raspada.

Sve je počelo prije tri mjeseca, kad je Ena završila u bolnici zbog visoke temperature. Liječnici su tražili dodatne pretrage, a jedna od njih bila je i krvna grupa. Sjećam se kako je doktorica Azra pogledala mene i mog muža Amira s blagom nelagodom: “Gospođo Lejla, jeste li sigurni da ste vi Enina biološka majka?” Pogledala sam je kao da je poludjela. “Naravno da jesam! Nosila sam je devet mjeseci!” Ali krvne grupe nisu odgovarale. Prvo sam mislila da je greška. Onda sam počela sumnjati u sve.

Amir je šutio danima. Zatvorio se u sebe, nije htio razgovarati. Moja mama, Fikreta, dolazila je svaki dan i kuhala nam ručak, ali ni ona nije znala što reći. “Lejla, dijete moje, možda je neka greška…”, šaptala bi dok bi mi gladila kosu. Ali greške nije bilo. DNK test je bio jasan.

Jedne večeri, kad je Ena zaspala, Amir je napokon progovorio. “Što ćemo sad?” pitao je tiho, gledajući u pod. “Što ćemo? Nastavit ćemo živjeti kao do sada! Ona je naša kćer!” viknula sam kroz suze. Ali znala sam da ništa više nije isto.

Počela sam istraživati. Otišla sam u bolnicu gdje sam rodila Enu prije šest godina. Sjećam se tog prosinca 2017., snijeg je padao po Sarajevu, a ja sam bila sama jer je Amir bio na putu zbog posla. Sestre su bile ljubazne, ali nitko se nije mogao sjetiti ničega neobičnog. “Gospođo Lejla, kod nas se to ne može dogoditi…”, uvjeravala me glavna sestra Sanela. Ali ja sam znala da nešto nije u redu.

Noći su mi prolazile u suzama i pretraživanju foruma na internetu. Pronašla sam još jednu ženu iz Zenice kojoj se dogodilo isto. Pisala sam joj poruke, tražila savjet, ali ona mi je samo napisala: “Nikad nećeš prestati voljeti dijete koje si odgajala.”

Jednog dana stiglo mi je pismo iz bolnice. “Poštovana gospođo Lejla, nakon interne istrage utvrdili smo mogućnost zamjene beba na dan 12.12.2017…” Nisam mogla vjerovati. U istom trenutku osjetila sam bijes i olakšanje. Nisam luda! Ali gdje je onda moje dijete?

Amir i ja smo pozvani na razgovor s upravom bolnice. Sjedili smo u sterilnoj sobi s bijelim zidovima dok nam je doktorica objasnila: “Nažalost, postoji još jedna djevojčica rođena istog dana kao Ena. Njena majka se zove Mirela Hadžić.”

Tog dana prvi put sam vidjela Mirelu. Bila je blijeda, tamnih podočnjaka, s rukama koje su drhtale dok je držala šalicu kave. “I vi ste dobili pismo?” upitala me tiho. Kimnula sam glavom.

Dogovorili smo susret naših djevojčica u parku kod Vijećnice. Ena i Ajla – tako se zvala druga djevojčica – odmah su se sprijateljile, kao da su znale da ih veže nešto više od slučajnog susreta. Gledala sam Ajlu i tražila svoje oči u njenima. Tražila sam nešto svoje u njenom osmijehu.

Naredni tjedni bili su pakao. Moja svekrva Sabina dolazila je svaki dan i prigovarala: “Znaš li ti što će selo reći? Da si tuđe dijete odgajala!” Amir je postao još hladniji. Počeo je kasno dolaziti kući, mirisao na cigarete i tuđi parfem.

Jedne noći, kad više nisam mogla izdržati tišinu između nas, upitala sam ga: “Amire, voliš li ti Enu?” Pogledao me kao stranca: “Ne znam više što osjećam… Sve mi se srušilo.”

Ena me gledala velikim očima i pitala: “Mama, zašto si tužna? Jesam li nešto loše napravila?” Zagrlila sam je najjače što sam mogla: “Ne, dušo… Ti si moje sve.”

Mirela i ja smo počele razgovarati svaki dan. Dijelile smo strahove i nade. Ona nije imala muža; Ajlu je odgajala sama nakon što ju je muž ostavio kad je Ajla imala dvije godine. “Ne znam što bih bez nje…”, rekla mi je jednom kroz suze.

Bolnica nam je ponudila psihološku pomoć i mogućnost zamjene djece – da svaka od nas uzme svoje biološko dijete kući. Nisam mogla vjerovati da to netko može predložiti kao rješenje! Kako da ostavim Enu? Kako da uzmem Ajlu koja me ne poznaje?

U Sarajevu su svi počeli pričati o nama. Komšinica Azra šaptala je preko balkona: “Jesi čula za Lejlu? Zamijenili joj dijete!” Djeca u školi zadirkivala su Enu: “Ti nisi prava Lejlina kćer!”

Jedne večeri Mirela me nazvala: “Lejla, ne mogu ovo više… Ajla stalno pita za tebe.” Sjela sam na pod kuhinje i plakala do jutra.

Na kraju smo odlučile – neće biti zamjene djece. Ostat ćemo povezane kao dvije obitelji koje su sudbina i ljudska pogreška zauvijek spojile.

Danas Ena ima sedam godina i zna istinu – onoliko koliko može razumjeti jedno dijete. Ajla dolazi kod nas svaki vikend; zajedno slave rođendane i praznike.

Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što nisam tražila svoje biološko dijete ranije? Može li ljubav pobijediti krv? Što biste vi učinili na mom mjestu?