Između Dva Srca: Borba za Bakinu Sudbinu
“Ne mogu više, Jasmina! Svaki dan ista priča, zaboravi gdje je, ne može sama ni do kupaonice!” otac je šaputao mami u kuhinji, misleći da spavam. Ali nisam spavala. Ležala sam na kauču u dnevnoj sobi, stisnutih šaka i suznih očiju. Srce mi je tuklo kao ludo. Govorili su o mojoj baki, o ženi koja me naučila vezati cipele i praviti najbolju pitu od jabuka u Sarajevu.
“Znam, ali… kako ćemo joj to reći? Ona nikad nije ni pomislila da će završiti u domu,” mama je tiho odgovorila, glas joj je drhtao.
Nisam mogla više izdržati. Ustala sam i ušla u kuhinju. “Ne možete to napraviti! Baka nije stvar koju možete samo tako odložiti!” viknula sam, glas mi je pucao od emocija.
Otac me pogledao, umoran, s podočnjacima koji su svjedočili o neprospavanim noćima. “Nina, ne razumiješ… Mi više ne možemo sami. Tvoja baka je bolesna. Zaboravlja tko smo, gubi se po stanu, jednom je skoro zapalila kuhinju.”
Mama je plakala. “Samo želimo najbolje za nju. U domu će imati medicinsku skrb, društvo… Mi radimo cijeli dan, a ti si na fakultetu.”
Sjedila sam za stolom, osjećajući se kao da mi netko cijepa srce na pola. Baka je bila moj oslonac kad su se roditelji svađali, kad sam imala temperaturu ili kad sam prvi put dobila jedinicu iz matematike. Sjećam se kako me tješila: “Ma nije ocjena život, dušo moja. Glavno da si dobra osoba.”
Te noći nisam spavala. Slušala sam kako baka u svojoj sobi tiho pjeva staru sevdalinku. Suze su mi klizile niz lice. Ujutro sam odlučila razgovarati s njom.
“Bako, jesi li dobro?” pitala sam dok joj nosim čaj.
Pogledala me zbunjeno, ali onda se nasmiješila onim toplim osmijehom koji mi je uvijek grijao dušu. “Dobro sam, Nina. Samo sam malo umorna. Znaš, sanjala sam tvoju mamu kad je bila mala… Kako vrijeme leti.”
Nisam imala snage reći joj što roditelji planiraju. Umjesto toga, otišla sam na fakultet s glavom punom misli. Cijeli dan nisam mogla pratiti predavanja. U tramvaju sam gledala kroz prozor i razmišljala o svim onim starim ljudima koje viđam po parkovima, kako sjede sami na klupi i hrane golubove.
Kad sam došla kući, roditelji su već razgovarali s bakinom doktoricom. “Nina, moramo ozbiljno razgovarati,” rekao je tata.
“Ne želim da ide u dom!” viknula sam prije nego što su išta rekli.
Mama me zagrlila. “Znam da ti je teško… Ali što ako joj se nešto dogodi dok smo svi odsutni? Što ako padne?”
Tada sam prvi put primijetila koliko su i oni umorni i slomljeni. Nisu to radili iz sebičnosti, nego iz straha i nemoći.
Te večeri sam sjela s bakom na balkon. Gledali smo svjetla grada i slušali zvukove s ulice.
“Bako… Jesi li ikad razmišljala o domu za starije?” upitala sam tiho.
Pogledala me dugo, a onda spustila pogled na ruke koje su drhtale. “Znaš, Nina… Kad sam bila mlada, mislila sam da ću do kraja života biti među svojima. Ali život te iznenadi. Ne bojim se doma… Bojim se samo da ću vas zaboraviti prije nego što odem.”
Plakala sam kao dijete.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta kao nikad prije. Roditelji su obilazili domove po Zagrebu i okolici, gledali sobe, razgovarali s osobljem. Ja sam tražila rješenja – raspitivala se o pomoći u kući, volontiranju studenata medicine, čak i o susjedima koji bi mogli uskočiti kad nismo tu.
Jedne večeri baka je nestala iz stana. Svi smo panično tražili po kvartu dok ju nije pronašao susjed Emir kod tramvajske stanice – zbunjenu i promrzlu.
Tada sam shvatila koliko je situacija ozbiljna.
Roditelji su plakali zajedno sa mnom kad smo je vratili kući.
“Nina… Mi više ne možemo sami,” tata je rekao kroz suze.
Baka nas je gledala tužno: “Ne brinite za mene… Samo nemojte zaboraviti doći nedjeljom na kavu.” Nasmiješila se kroz suze.
Dva tjedna kasnije baka je preselila u dom u Dubravi. Prvi put kad smo je posjetili, sjedila je s još dvije žene i pričala viceve iz mladosti. Kad nas je ugledala, oči su joj zasjale.
“Vidite? Nije tako strašno,” rekla nam je tiho kad smo odlazili.
Ali kad smo izašli iz doma, mama se slomila na parkiralištu. Tata ju je grlio dok sam ja gledala prema prozoru gdje je baka mahala.
Danas često idem baki u posjetu. Ponekad me prepozna odmah, ponekad pita tko sam. Ali svaki put kad odlazim, šapne mi: “Samo budi dobra osoba, Nina.” I svaki put mi srce pukne iznova.
Pitam se – jesmo li mogli drugačije? Je li ljubav ponekad dovoljna ili nas život natjera da biramo između srca i razuma?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li dom izdaja ili posljednji čin brige?