Između dvije ljubavi: Kad kćer odbija moju novu šansu za sreću
“Ne možeš to napraviti, mama! Kako možeš tako brzo zaboraviti tatu?” Lani su oči bile crvene od suza, a glas joj je drhtao dok je stajala nasred naše male kuhinje u Sarajevu. Ruke su joj bile stisnute u šake, kao da se bori protiv nevidljivog neprijatelja. Ja sam samo stajala nasuprot nje, osjećajući kako mi se srce lomi na tisuću komadića.
Nikad nisam mislila da ću se naći u ovakvoj situaciji. Prije šest godina, moj muž Dario poginuo je u prometnoj nesreći na povratku s posla. Bio je petak, kiša je padala cijeli dan, a ja sam ga čekala s večerom koju nikad nije probao. Sjećam se kako sam sjedila na kauču, gledala kroz prozor i brojala minute. Telefon je zazvonio i moj svijet se srušio.
Ostala sam sama s Lanom, tada desetogodišnjakinjom koja je obožavala svog tatu više od svega. Prvih mjeseci nisam znala kako dalje. Svaki dan bio je borba – ustati iz kreveta, skuhati ručak, otići na posao u školu kao nastavnica hrvatskog jezika. Lana je šutjela, povukla se u sebe. Noći su bile najgore; često bih je zatekla kako sjedi na podu svoje sobe i gleda Darijevu sliku.
Godine su prolazile. Naučila sam živjeti s tugom, ali nikad nisam prestala osjećati prazninu. Lana je odrasla u pametnu, ali osjetljivu djevojku. Upisala je gimnaziju, imala nekoliko prijateljica, ali uvijek se vraćala kući ranije nego što bi trebala. Kao da me nije htjela ostaviti samu.
Prije dvije godine upoznala sam Ivana na seminaru u Zagrebu. Bio je duhovit, pažljiv i razumio je moju bol jer je i sam prošao kroz razvod. Počeli smo se viđati povremeno – kava, šetnja Jarunom, razgovori do kasno u noć. Prvi put nakon Darijeve smrti osjetila sam da mi srce ponovno kuca.
Ali kad sam Lani spomenula Ivana, njezino lice se smračilo. “Ne treba nam nitko drugi! Tata bi bio razočaran!” viknula je i zalupila vratima svoje sobe. Od tog dana naš odnos se promijenio. Postala je hladna prema meni, odgovarala mi je jednosložnim rečenicama i izbjegavala svaki razgovor o Ivanu.
Jedne večeri, dok sam spremala večeru, Lana je došla do mene i tiho rekla: “Ako nastaviš s njim, ja odlazim kod tetke Mirele u Mostar.” Osjetila sam kako mi se noge odsijecaju. “Lana, molim te… Razumijem da ti je teško, ali zar ne želiš da budem sretna?”
“Ne mogu gledati kako zamjenjuješ tatu!”
Nisam znala što reći. U meni se vodila bitka – želja za vlastitom srećom i strah da ću izgubiti jedinu osobu koja mi je ostala. Te noći nisam spavala. Gledala sam stare obiteljske slike: Dario kako drži Lanu na ramenima na Jadranu, nas troje na izletu na Plitvicama… Suze su mi klizile niz lice.
Sljedećih tjedana pokušavala sam razgovarati s Lanom. “Sine, tata bi želio da budemo sretne. Znaš da ga nikad neću zaboraviti.” Ona bi samo slegnula ramenima i otišla u svoju sobu.
Ivan me zvao svaki dan. “Ne želim biti razlog zbog kojeg gubiš kćer”, rekao mi je jednom prilikom dok smo sjedili na klupi u Maksimiru. “Ali volim te.”
Počela sam se pitati jesam li sebična što želim ponovno voljeti. U školi su kolegice šaputale iza leđa – “Vidi je, našla novog dečka…” – a susjeda Ružica me gledala ispod oka svaki put kad bih došla kući kasnije nego inače.
Jednog vikenda Lana je spakirala torbu i otišla kod Mirele bez riječi. Stan je bio tih kao grob. Sjela sam za kuhinjski stol i plakala satima. Ivan me zvao: “Dođi kod mene, ne moraš biti sama.” Odbila sam ga.
Prošli su dani bez Lane. Svaki zvuk na stubištu davao mi je nadu da će se vratiti. Pisala mi je kratke poruke: “Dobro sam.” Ništa više.
Jedne večeri odlučila sam otići kod nje u Mostar. Mirela me dočekala na vratima: “Daj joj vremena, Jasmina.” Sjela sam pored Lane na krevet. “Znam da ti nedostaje tata. I meni nedostaje svaki dan. Ali ne mogu živjeti samo od uspomena. Želim biti tu za tebe, ali trebam i nešto za sebe.”
Lana me pogledala kroz suze: “Bojim se da ćeš ga zaboraviti ako voliš nekog drugog.”
Zagrlila sam je najjače što sam mogla: “Nikad ga neću zaboraviti. Ali srce ima mjesta za još ljubavi.”
Vratile smo se kući zajedno nakon nekoliko dana šutnje i dugih razgovora. Ivan nas je pozvao na ručak – Lana je pristala iz pristojnosti, ali cijelo vrijeme gledala kroz prozor.
Danas još uvijek hodam po rubu između dvije ljubavi – one prema kćeri i one prema čovjeku koji mi vraća osmijeh na lice. Nije lako; svaka odluka nosi bol i strah od gubitka.
Ponekad se pitam: Jesam li sebična što tražim sreću? Može li srce majke istovremeno voljeti prošlost i budućnost? Što biste vi učinili na mom mjestu?