Između dvije vatre: Ispovijest sarajevske bake
“Fikreta, ne miješaj se!” povikala je Sanela dok je zalupila vratima dnevnog boravka. U tom trenutku, činilo mi se da je cijeli stan na Grbavici zadrhtao od njenog bijesa. Emir je sjedio za stolom, šutio, gledao u svoje ruke. Adnan, moj jedini unuk, stajao je na hodniku, stisnutih šaka, pogleda prikovanog za pod. Srce mi se cijepalo na komadiće.
Nisam znala što da kažem. Godinama sam bila ta koja je smirivala tenzije, kuhala kafe i pravila baklave kad bi stvari postale preteške. Ali sad, kad se sve raspadalo pred mojim očima, osjećala sam se bespomoćno kao dijete. “Sanela, molim te…” pokušala sam tiho, ali ona me presjekla pogledom.
“Dosta više! Nisi ti majka mom djetetu!”
Emir je ustao, ali nije rekao ništa. Samo je izašao iz stana, ostavljajući za sobom težak miris dima i neizgovorenih riječi. Sanela je otišla u sobu, zalupila vratima. Ostala sam sama s Adnanom.
Prišla sam mu polako. “Adnane, hajde kod nane. Napravit ću ti čaj od kamilice, znam da voliš.” On je samo slegnuo ramenima i sjeo na kauč. Pogledao me tužno.
“Nana, zašto se oni stalno svađaju?”
Nisam imala odgovor. Kako objasniti djetetu da ljubav nekad nestane? Da ljudi koji su se nekad voljeli sad ne mogu podnijeti ni da sjede za istim stolom? Da su pogreške i ponos jači od svega što smo gradili?
Te noći nisam spavala. Slušala sam kako Sanela plače iza zatvorenih vrata. Slušala sam Emira kako kasno dolazi kući, pijan, kako lupa po kuhinji tražeći nešto za jelo. Slušala sam Adnana kako šapće u snu: “Ne svađajte se… molim vas…”
Sutradan sam otišla do komšinice Zlate po savjet. Ona je prošla kroz razvod svoje kćerke prije par godina.
“Fikreta, pusti ih. Ne možeš ti popraviti ono što je puklo među njima. Samo gledaj da Adnan ne pati više nego što mora.”
Ali kako? Kako da gledam svog unuka kako se gubi između dvije vatre? Kako da ne reagiram kad ga vidim kako sjedi sam u parku dok mu roditelji vode rat preko poruka?
Jednog dana Sanela mi je rekla: “Fikreta, ja ću uzeti Adnana kod sebe. Emir ga može viđati vikendom.”
Emir je poludio kad je to čuo. “Nema šanse! Moj sin neće odrastati bez mene!”
Svađa je eskalirala do te mjere da su morali doći iz Centra za socijalni rad. Socijalna radnica, Azra, pokušavala je smiriti situaciju.
“Gospođo Fikreta, vi ste baka. Vaša uloga je da budete podrška unuku, ali ne možete odlučivati umjesto roditelja.”
Osjećala sam se kao da mi netko reže srce na živo.
Adnan je postajao sve povučeniji. Više nije želio ići na nogomet s prijateljima. Počeo je donositi loše ocjene iz škole. Jedne večeri sam ga zatekla kako plače u krevetu.
“Nana, mogu li ostati kod tebe zauvijek? Kod tebe se ne svađaju…”
Zagrlila sam ga najjače što sam mogla. “Dušo moja, uvijek ćeš imati mjesto kod nane. Ali mama i tata te vole, samo su sad zbunjeni i ljuti.”
Ali nisam vjerovala ni sama sebi.
Jedne subote Emir nije došao po Adnana kao što je obećao. Sanela ga je čekala na vratima s torbom u ruci.
“Opet kasni! Nikad nije bio odgovoran!”
Adnan je sjedio na stepenicama i gledao u prazno.
Tada sam prvi put povisila glas na Emira kad se napokon pojavio.
“Sram te bilo! Tvoj sin te čeka svaki vikend kao da si mu jedina nada! A ti? Šta radiš? Piješ po kafanama s Edinom i Jasminom!”
Emir me pogledao kao da me prvi put vidi.
“Mama, ti si uvijek bila na njenoj strani! Nikad nisi vjerovala u mene!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči.
“Ne radi se o tome! Radi se o Adnanu! Pogledaj ga! Gubi se pred našim očima!”
Sanela je šutjela, ali sam vidjela da joj drhte ruke.
Te večeri sam dugo razgovarala s Adnanom.
“Znaš li ti koliko si važan meni? I mami i tati?”
On je samo klimnuo glavom.
“Ali zašto onda svi viču? Zašto ja moram birati gdje ću živjeti?”
Nisam imala odgovor.
Počela sam pisati dnevnik tih dana. Pisala sam o svakoj svađi, svakom osmijehu koji mi je Adnan poklonio kad bi zaboravio na sve probleme. Pisala sam o svojoj nemoći i strahu da će mi unuk jednog dana zamjeriti što nisam učinila više.
Jednog dana Sanela mi je rekla:
“Fikreta, možda bi bilo najbolje da Adnan neko vrijeme bude kod tebe dok se stvari ne smire. Ja više ne mogu…”
Emir je pristao bez riječi.
Tako je moj mali stan postao utočište za dječaka koji nije tražio ništa osim malo mira i ljubavi.
Ali ni tada nije bilo lako. Adnan je često pitao kad će opet biti svi zajedno. Ja nisam znala što da kažem.
Ponekad bih ga gledala dok spava i pitala se: gdje sam pogriješila kao majka? Jesam li previše štitila Emira? Jesam li bila preoštra prema Saneli? Jesam li trebala ranije reagirati?
Danas, dok pišem ove redove, Adnan ima trinaest godina. Još uvijek živi sa mnom većinu vremena. Njegovi roditelji su nastavili svojim putem – Emir ima novu djevojku, Sanela radi dva posla da bi preživjela.
Adnan me ponekad pita: “Nana, hoće li ikad opet biti kao prije?”
Ne znam što da mu kažem.
Možda vi znate odgovor? Gdje prestaje ljubav bake i počinje miješanje u tuđe živote? Je li bolje pustiti ili boriti se do kraja za one koje volimo?