Između dvije vatre: Kada je moja svekrva odlučila početi iznova
“Ne mogu više ovako, Ana. Odlazim.”
Glas moje svekrve Ljubice tresao se dok je izgovarala te riječi kroz slušalicu. Stajala sam nasred kuhinje, ruke mokre od suđa, srce mi je preskočilo. Pogledala sam Ivana, mog muža, koji je sjedio za stolom i slagao račune. Nisam znala što da kažem. Ljubica je bila stub naše male obitelji otkad smo se preselili u njezin stan u Zagrebu nakon što nam je Ivan izgubio posao u banci. Bez njezine pomoći ne bismo mogli preživjeti.
“Ana? Jesi li me čula? Odlazim iz Zagreba. Našla sam stan u Rijeci. Želim početi iznova.”
“Ali… Ljubice, što će Ivan reći? Što ćemo mi bez tebe?”
“Vi ćete biti dobro. Vrijeme je da mislim na sebe.”
Prekinula je vezu prije nego što sam uspjela išta više reći. Osjetila sam kako mi se noge tresu. Ivan je podigao pogled, primijetio moj izraz lica.
“Što je bilo? Tko je zvao?”
Nisam znala kako mu reći. Znao je da nešto nije u redu, ali nisam htjela biti ta koja će mu slomiti srce.
“Tvoja mama… rekla je da odlazi iz Zagreba. Da želi novi život u Rijeci.”
Ivan je ustao tako naglo da je stolica pala na pod.
“Što?! Pa ona ne može! Kako misli otići? Što ćemo mi? Što će ona sama tamo?”
Nisam imala odgovore. Samo sam osjećala težinu između nas troje, kao da nas je netko zavezao nevidljivim konopcem koji sada puca.
Te noći Ivan nije spavao. Šetao je po stanu, mrmljao sebi u bradu, povremeno bi opsovao tiho, da ga djeca ne čuju. Ja sam ležala budna, gledala u strop i razmišljala o Ljubici. O ženi koja je cijeli život provela brinući o drugima – prvo o pokojnom suprugu, onda o Ivanu i njegovoj sestri Marini, a zadnjih godina o nama i našoj djeci. Nikad nije imala vremena za sebe. Sada, kad je napokon odlučila uzeti život u svoje ruke, svi smo bili šokirani.
Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je napeta kao nikad prije. Ivan je pokušavao nazvati majku, ali ona se nije javljala. Djeca su osjećala napetost i povlačila se u svoje sobe. Ja sam pokušavala održati privid normalnosti – kuhala sam, spremala, išla na posao u školu gdje predajem hrvatski, ali svaki trenutak slobode koristila sam za razmišljanje o Ljubici.
Jednog popodneva došla je Marina, Ivanova sestra. Sjela je za kuhinjski stol i odmah počela:
“Znaš li ti što ona radi? Sramota! U tim godinama da ide sama živjeti na more! Što će selo reći? Što će naši rođaci misliti?”
Pogledala sam je i osjetila kako mi raste bijes.
“Marina, možda prvi put u životu radi nešto za sebe. Zar to nije u redu? Zar nije zaslužila malo mira?”
Marina me pogledala kao da sam poludjela.
“Ti si uvijek bila na njezinoj strani! A što s Ivanom? Što s nama? Ona nas ostavlja!”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao izdajica ako podržim Ljubicu, a opet nisam mogla protiv svoje savjesti.
Te večeri Ivan me pitao:
“Ana, što ti misliš? Jesam li ja loš sin jer ne mogu prihvatiti njezinu odluku?”
Pogledala sam ga i osjetila suze u očima.
“Nisi loš sin. Samo si povrijeđen. Ali možda bismo trebali pokušati razumjeti njezinu stranu. Cijeli život je bila tu za sve nas. Možda joj sada treba malo slobode.”
Ivan je šutio dugo, a onda tiho rekao:
“Ne znam hoću li moći oprostiti.”
Prošli su tjedni. Ljubica se javila samo jednom – kratka poruka: “Dobro sam. Ne brinite za mene.” Ivan ju je izbrisao bez riječi.
U međuvremenu, naši problemi su se gomilali: računi su kasnili, djeca su bila nemirna, ja sam osjećala teret svega na svojim leđima. Nedostajala mi je Ljubica – njezin osmijeh dok pije kavu na balkonu, njezini savjeti kad bih bila izgubljena.
Jednog dana stiglo je pismo iz Rijeke. Ljubica nam piše kako uživa u šetnjama uz more, kako je upoznala susjede i kako prvi put nakon dugo vremena osjeća mir.
“Dragi moji, znam da vam nedostajem i vi meni nedostajete. Ali moram ovo napraviti za sebe. Nadam se da ćete me jednog dana razumjeti i oprostiti mi što sam otišla bez pozdrava. Voli vas vaša mama i baka Ljubica.”
Ivan je pročitao pismo naglas i prvi put nakon dugo vremena zaplakao.
Te večeri sjeli smo zajedno na kauč – ja, Ivan i djeca – i razgovarali o tome što znači biti obitelj. Shvatili smo da ljubav ne znači uvijek žrtvovati sebe za druge, nego ponekad pustiti one koje volimo da pronađu svoj put.
I sada, dok pišem ove retke, pitam se: Jesmo li sebični kad želimo zadržati one koje volimo uz sebe pod svaku cijenu? Ili je prava ljubav pustiti ih da budu sretni na svoj način?
Što vi mislite – gdje završava odanost obitelji, a počinje pravo na vlastitu sreću?