Između dvije vatre: Moje srce rastrgano između majke i svekrve

“Ivana, zar ti je važnije što tvoja mati kaže nego što ja mislim?” glas moje svekrve, gospođe Senade, odjekivao je kroz kuhinju dok sam pokušavala smiriti sina koji je neutješno plakao. Ruke su mi drhtale dok sam grijala mlijeko, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. S druge strane stola, moja majka, Mara, šutjela je, ali njene oči su govorile više od riječi – povrijeđenost, razočaranje, možda i malo prezira prema meni što nisam dovoljno čvrsta.

“Senada, molim vas, Ivana je tek rodila. Dajte joj malo mira,” prošaptala je mama, ali Senada nije popuštala. “Mara, vi ste svoju djecu odgojili kako ste znali. Sad je red na mene da naučim Ivanu kako se vodi kuća.”

Osjećala sam se kao dijete uhvaćeno između dvije vatre. Oduvijek sam bila mamina mezimica – otac nas je napustio kad sam imala deset godina i ona je bila moj oslonac kroz sve oluje života. Kad sam upoznala Amira na fakultetu, mislila sam da ću napokon imati svoju porodicu, svoj mir. Ali nisam znala da će ljubav prema njemu značiti i borbu za vlastiti identitet između dvije žene koje su me voljele na svoj način.

Nakon poroda sve se promijenilo. Amir je radio po cijele dane u banci, a ja sam ostajala sama s bebom i dvije majke koje su se natjecale za moju pažnju i kontrolu nad mojim životom. Mama bi dolazila svako jutro s toplim pogačama i savjetima: “Ivana, ne smiješ ga navikavati na ruke! Tako sam ja tebe razmazila.” Senada bi dolazila popodne s drugim savjetima: “Dijete mora osjetiti blizinu majke! Drži ga što više uz sebe.”

Nisam znala kome da vjerujem. Svaka njihova riječ bila je kao kamen u mom srcu. Počela sam gubiti apetit, nisam spavala noćima. Amir je primijetio da nešto nije u redu, ali nije znao kako pomoći.

Jednog dana, dok sam presvlačila malog Leona, mama i Senada su se posvađale do te mjere da su se počele vrijeđati. “Ti si kriva što je Ivana ovako nesigurna!” viknula je Senada. “A ti si kriva što joj ne daš mira!” uzvratila je mama. Suze su mi krenule niz lice dok sam pokušavala smiriti dijete i njih dvije.

“Dosta!” viknula sam iznenada, glasom koji nisam prepoznala. “Ne mogu više! Ne mogu biti vaša lutka na koncu!”

Tišina. Samo Leonov plač i moje jecanje.

Te noći Amir me zagrlio dok sam plakala u krevetu. “Ivana, moraš odlučiti što želiš. Ne možeš živjeti za njih dvije. Moraš misliti na sebe i naše dijete.”

Ali kako? Kako izabrati između žene koja me rodila i žene koja mi je dala svog sina?

Sljedećih dana pokušavala sam postaviti granice. Rekla sam mami da ne može dolaziti svaki dan bez najave. Senadi sam objasnila da želim sama učiti biti majka, uz njenu podršku ali ne i kontrolu. Obe su bile povrijeđene.

Mama mi je zamjerila: “Znači sad ti više vjeruješ svojoj svekrvi nego meni? Zaboravila si ko te podigao?” Senada se povukla u tišinu, ali osjećala sam njenu hladnoću svaki put kad bih došla kod nje na kafu.

Počela sam sumnjati u sebe. Jesam li loša kćerka? Loša snaha? Loša majka?

Jednog dana, dok sam šetala s Leonom kroz park kod Vijećnice, srela sam stariju ženu koja me pitala zašto izgledam tako umorno. Ispričala sam joj ukratko svoju priču. Pogledala me s toplinom i rekla: “Dijete drago, nikad nećeš moći svima ugoditi. Ali ako izgubiš sebe u toj borbi, izgubit ćeš sve što voliš.”

Te riječi su mi odzvanjale danima.

S vremenom su se odnosi malo smirili – mama je pronašla hobi u udruženju penzionera, Senada se više posvetila vrtu iza kuće. Ja sam naučila reći “ne” kad treba i “hvala” kad osjećam zahvalnost.

Ali rana ostaje – osjećaj krivnje svaki put kad izaberem jednu stranu umjesto druge.

Ponekad se pitam: Je li moguće biti dobra kćerka i dobra snaha u isto vrijeme? Ili uvijek netko mora ostati povrijeđen?

Što vi mislite – može li žena u našim krajevima ikada zadovoljiti sve oko sebe bez da izgubi sebe?