Između dvije vatre: Priča jedne bake
“Zašto me više ne zoveš, Ena?” glas mi je drhtao dok sam stajala na pragu njene sobe, gledajući je kako tipka po mobitelu, ni ne podižući pogled prema meni. “Zauzeta sam, bako,” promrmljala je, a ja sam osjetila kako mi se srce steže. Nije to bila ona ista djevojčica koja bi mi trčala u zagrljaj kad god bih došla u posjetu. Ne, ova Ena bila je daleka, hladna, kao da me više ne prepoznaje.
Sve je počelo prije godinu dana, kad se moja kćerka Sanja vratila iz Njemačke s mužem i dvoje djece. Ena je ostala s nama u Sarajevu, jer nije htjela napustiti školu i prijatelje. Sanja je uvijek imala posebnu vezu s mlađom kćeri, Lanom, a Ena je često govorila kako se osjeća kao da je višak. “Mama voli Lanu više nego mene,” šaptala bi mi navečer dok bih joj češljala kosu. Tješila sam je, uvjeravala da to nije istina, ali duboko u sebi znala sam da nešto nije u redu.
Sanja bi zvala svaki drugi dan, ali razgovori su uvijek bili isti: “Lana je dobila peticu iz matematike! Lana ide na natjecanje! Lana ovo, Lana ono…” Ena bi sjedila pored mene, stisnutih usana, a ja bih joj stisnula ruku, pokušavajući joj dati do znanja da je voljena. Ali kako objasniti djetetu da ponekad ni roditeljska ljubav nije pravedna?
Jednog dana, dok smo pile čaj u kuhinji, Ena je tiho rekla: “Bako, znaš li ti kako boli kad te vlastita mama zaboravi?” Nisam znala što reći. Samo sam je zagrlila i pustila da plače na mom ramenu. Tog trenutka sam se zaklela da ću učiniti sve što mogu da je zaštitim.
Ali stvari su se samo pogoršavale. Sanja je sve rjeđe dolazila u Sarajevo. Kad bi došla, Ena bi se povukla u svoju sobu, a Sanja bi mi šaptala: “Ne znam što joj je. Uvijek je bila čudna.” Pokušavala sam razgovarati s njom, objasniti joj da Ena pati, ali Sanja bi samo slegnula ramenima: “Ma pusti je, proći će je to.”
Jedne večeri, dok sam spremala večeru, začula sam viku iz Enine sobe. Ušla sam i zatekla je kako plače nad porukama koje joj je Lana poslala: “Mama kaže da si ti uvijek bila problematična. Zato si ostala kod bake.” Ena me pogledala očima punim suza: “Bako, zašto me niko ne voli?”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što smo prošle zajedno – o danima kad sam je vodila na Miljacku hraniti labudove, o pričama koje sam joj pričala prije spavanja, o njenom prvom danu škole kad me držala za ruku kao da se boji svijeta. Nisam mogla dopustiti da je izgubim.
Sutradan sam nazvala Sanju. “Moramo razgovarati,” rekla sam odlučno. “Ena pati. Osjeća se odbačeno. Moraš nešto poduzeti.” Sanja je uzdahnula: “Mama, uvijek dramatiziraš. Ena je uvijek bila osjetljiva. Ne mogu sad sve ostaviti zbog njenih osjećaja. Lana ima natjecanje iz plivanja ovaj vikend…”
“A Ena? Što je s Enom?” viknula sam kroz suze. “Zar ti nije stalo do nje?”
Sanja je šutjela nekoliko trenutaka pa hladno rekla: “Možda bi bilo bolje da Ena ostane kod tebe. Očito joj tamo više odgovara nego sa mnom.”
Taj razgovor me slomio. Nisam mogla vjerovati da moja vlastita kćer tako lako odustaje od svog djeteta. Ali istovremeno, osjetila sam olakšanje – možda će Ena napokon pronaći mir uz mene.
Ali ni to nije bilo jednostavno. Ljudi su počeli pričati po mahali: “Zašto Ena ne živi s majkom? Šta se to dešava kod Ljubice?” Osjećala sam sram i bijes istovremeno. Zar nitko ne vidi koliko Ena pati? Zar nitko ne razumije koliko boli kad dijete osjeća da nije dovoljno voljeno?
Jednog dana Ena mi je rekla: “Bako, možda bi bilo bolje da odem kod tate u Mostar. On ima novu ženu i bebu, ali možda tamo budem manje sama.” Srce mi se slomilo još jednom – zar joj ni ja nisam dovoljna?
Odlučila sam razgovarati s njenim ocem, Damirom. Sjedili smo u kafiću na Bulevaru i gledali ljude kako prolaze. “Damire, Ena treba pomoć. Osjeća se izgubljeno između svih nas.” Damir je uzdahnuo: “Znam, Ljubice. Ali teško mi je… Moja nova žena nije baš oduševljena idejom da Ena dođe živjeti s nama. Boji se da će sve poremetiti.”
Vratila sam se kući slomljena. Gledala sam Enu kako sjedi na prozoru i gleda kišu koja pada po Sarajevu. Prišla sam joj i zagrlila je: “Znaš li ti koliko te volim?” Pogledala me tužno: “Znam, bako. Ali nekad ni to nije dovoljno.”
Dani su prolazili u tišini i napetosti. Ena se sve više povlačila u sebe, a ja sam osjećala nemoć kakvu nikad prije nisam osjetila. Pitala sam se gdje smo pogriješili – ja kao majka, Sanja kao majka, Damir kao otac… Jesmo li svi previše zaokupljeni sobom da bismo vidjeli bol vlastitog djeteta?
Jedne večeri odlučila sam napisati pismo Sanji:
“Draga Sanja,
Znam da ti nije lako i da imaš puno briga oko Lane i života u Njemačkoj. Ali Ena te treba više nego ikad prije. Molim te, pokušaj razgovarati s njom bez predrasuda i uspoređivanja s Lanom. Svi griješimo kao roditelji, ali još uvijek imamo priliku popraviti stvari dok nije kasno.
Tvoja mama Ljubica”
Nisam dobila odgovor.
Danas sjedim sama u dnevnoj sobi i gledam Enu kako spava na kauču umotana u moju staru deku. Pitam se hoće li ikada pronaći svoje mjesto pod ovim nebom ili će cijeli život nositi teret tuđe ljubavi koja joj nikad nije bila dovoljna.
Možda nisam mogla spasiti svoju kćer od vlastitih grešaka, ali mogu pokušati spasiti svoju unuku od osjećaja da nije vrijedna ljubavi.
Ponekad se pitam – koliko nas ima koji šutimo o ovakvim stvarima? Koliko djece raste misleći da nisu dovoljno dobra samo zato što su rođena u pogrešno vrijeme ili s pogrešne strane srca svojih roditelja?