Između dvije vatre: Trebam li oprostiti svojim svekrvama?
“Ivana, nisi ti za našeg Marka. On zaslužuje bolje!” – riječi koje sam čula iza zatvorenih vrata, dok sam držala tanjur s domaćim kolačima, još uvijek mi odzvanjaju u glavi. Tog dana, prije tri mjeseca, slučajno sam čula razgovor svoje svekrve Mire i svekra Stjepana. Nisam trebala biti tamo, ali sudbina je htjela da baš tada dođem ranije po djecu iz škole i svratim do njih.
“Ma pusti je, Miro, ionako će se Marko jednog dana opametiti. Nije ona za našu obitelj. Vidiš da ne zna ni sarme napraviti kako treba!”
Stajala sam kao ukopana, srce mi je tuklo kao ludo. Nakon deset godina braka, nakon svih onih nedjeljnih ručkova, zajedničkih ljetovanja na Jadranu, pomoći kad su bili bolesni… Oni su cijelo vrijeme mislili da nisam dovoljno dobra? Da nisam prava Bosanka jer sam iz Hrvatske? Da nisam dovoljno vrijedna za njihovog sina?
Kad sam ušla u kuhinju, oboje su se pravili kao da ništa nije bilo. “Ivana, dušo, stigla si! Hajde, sjedi, evo ti kava!” Smiješak na licu moje svekrve bio je lažan, ali ja sam ga godinama prihvaćala kao iskren. Tog dana nisam ništa rekla. Nisam imala snage. Samo sam sjela, popila kavu i otišla kući s djecom.
Marko je primijetio da nešto nije u redu. “Šta ti je, Ivana? Opet te mama gnjavi zbog kolača?”
“Nije ništa… Umorna sam,” slagala sam. Nisam imala hrabrosti reći mu istinu. Bojala sam se da će stati na njihovu stranu ili, još gore, da će se razočarati u mene jer nisam dovoljno dobra za njegovu porodicu.
Tjedni su prolazili, a ja sam sve više osjećala gorčinu. Počela sam izbjegavati odlazak kod njih. Djeca su pitala: “Mama, zašto ne idemo kod bake i djeda?” Nisam znala što da kažem. Marko je postajao nervozan. “Ivana, što se događa? Nećeš valjda zbog gluposti kvariti odnose u porodici!”
Jedne večeri, dok su djeca spavala, skupila sam hrabrost.
“Marko, moram ti nešto reći. Prije tri tjedna čula sam tvoje roditelje kako pričaju o meni… Nisu rekli ništa lijepo. Zapravo, rekli su da nisam dovoljno dobra za tebe i vašu porodicu. Da nikad neću biti prava Bosanka…”
Marko je šutio nekoliko trenutaka, a onda je uzdahnuo.
“Ivana… Znam da mama zna biti teška. Ali to ništa ne znači. Oni su staromodni. Ti si moja žena i majka naše djece. Zar to nije dovoljno?”
“Ali meni nije dovoljno!” povikala sam kroz suze. “Deset godina se trudim biti dio vaše porodice! Nikad nisam bila dovoljno dobra! Kako da idem tamo i pravim se da ništa nije bilo? Kako da gledam tvoju majku u oči kad znam što misli o meni?”
Marko je sjeo pored mene i zagrlio me.
“Ne moraš više ići tamo ako ne želiš. Ali djeca ih vole… Ne želim da zbog naših problema oni ispaštaju. Možda bi trebala razgovarati s njima? Reći im kako se osjećaš?”
Cijelu noć nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o tome kako su me gledali kad sam prvi put došla u njihovu kuću, o sitnim komentarima na moj naglasak, o tome kako su uvijek hvalili Markove bivše djevojke iz sela… Ipak, nikad nisam mislila da me toliko preziru.
Sljedeće subote odlučila sam otići kod njih sama. Djeca su ostala kod kuće s Markom.
Mira me dočekala na vratima s osmijehom.
“Ivana, drago mi je što si došla! Hajde, sjedi…”
“Neću dugo,” prekinula sam je. “Moram vam nešto reći. Prije tri tjedna čula sam vas kako pričate o meni. Znam što mislite. Znam da nikad nisam bila dovoljno dobra za vas. Ali ja sam deset godina pokušavala biti dio vaše porodice – zbog Marka i zbog djece. Vi ste moji svekar i svekrva, ali nikad me niste prihvatili kao svoju kćerku.”
Mira je problijedila.
“Ivana… nisi trebala to čuti… Mi smo samo… znaš kako je to…”
“Ne znam kako je to! Ja svoju djecu učim da vole ljude bez obzira odakle dolaze! A vi ste mene cijelo vrijeme gledali kao strankinju!”
Stjepan je šutio, gledao u pod.
“Ivana, žao nam je ako si se tako osjećala,” rekao je tiho.
“Nije stvar u tome kako sam se osjećala – stvar je u tome što ste to stvarno mislili!”
Nakon tog razgovora izašla sam iz njihove kuće s osjećajem olakšanja ali i tuge. Znala sam da se ništa neće promijeniti – oni su takvi kakvi jesu. Ali barem sam rekla što mi je na srcu.
Danas, tri mjeseca kasnije, još uvijek ne znam što da radim. Djeca idu kod bake i djeda s Markom, ali ja više ne idem s njima. Osjećam se izdano i povrijeđeno, ali i krivo zbog djece.
Ponekad se pitam – jesam li ja ta koja griješi? Trebam li oprostiti zbog mira u porodici ili ostati dosljedna sebi? Gdje je granica između dostojanstva i žrtvovanja radi drugih?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće oprostiti takvu izdaju ili je bolje zaštititi svoje srce?