Između Dviju Obala: Kako Prihvatiti Sestru Koju Nikad Nisam Željela
“Ne moraš se truditi oko mene, Lucija. Ja nisam ovdje da ti budem prijateljica,” rekla je Ena, gledajući me ravno u oči dok smo sjedile za kuhinjskim stolom u stanu mog oca u Zadru. Osjetila sam kako mi srce propada u želucu, ali nisam joj htjela pokazati slabost. Samo sam slegnula ramenima i nastavila miješati šećer u kavi, pitajući se kako ću izdržati još tjedan dana s njom pod istim krovom.
Moja mama, Ivana, već mjesecima mi ponavlja: “Lucija, Ena je sada tvoja obitelj. Moraš joj dati priliku.” Ali kako dati priliku nekome tko te gleda kao uljeza? Tata je bio sretan što je napokon pronašao nekoga nakon razvoda, ali ja sam osjećala kao da gubim dio sebe svaki put kad bih došla ovdje. Prije je sve bilo jednostavno: tata, ja i baka Marija na rivi, miris borova i sladoled od vanilije. Sad je tu Ena, uvijek hladna, uvijek spremna reći što misli, bez obzira koliko to boljelo.
“Znaš, Lucija, ne moraš glumiti da ti je stalo do mene samo zato što naši roditelji to žele,” nastavila je Ena dok je rezala jabuku. “Ja sam navikla biti sama.”
“Nisam ja ovdje zbog njih,” odgovorila sam tiho. “I meni je ovo novo.”
Nije ništa rekla, ali sam vidjela kako joj ruka na trenutak zadrhti. Možda ipak nije tako ravnodušna kako se pravi.
Tog popodneva šetale smo uz more. Ena je hodala nekoliko koraka ispred mene, slušalice u ušima, potpuno odsječena od svijeta. Pokušavala sam se prisjetiti vremena kad sam bila sretna ovdje. Sjećam se kako me tata nosio na ramenima do plaže i kako smo zajedno skupljali školjke. Sad ga jedva viđam; stalno radi ili provodi vrijeme s Eninom mamom, Anom. Osjećam se kao gost u vlastitom životu.
Kad smo se vratile kući, Ana je pripremala večeru. “Djevojke, hoćete li mi pomoći?” upitala je veselo. Ena je odmah otišla u svoju sobu. Ostala sam sama s Anom u kuhinji.
“Znam da nije lako,” šapnula mi je dok smo gulile krumpir. “Ena ima težak karakter otkad joj je otac poginuo. Zatvorila se u sebe. Nemoj joj zamjeriti ako je gruba.”
Nisam znala što reći. Nisam znala ni kako bih se ja ponašala da mi se život tako raspao.
Te noći nisam mogla spavati. Čula sam Enu kako plače kroz zid. Nisam imala hrabrosti pokucati na vrata.
Sljedećeg jutra tata me odveo na kavu. Sjedili smo na terasi iznad mora, a on me gledao onim svojim blagim očima.
“Znam da ti nije lako, mala moja,” rekao je tiho. “Ali Ena nije loša djevojka. Samo… treba vremena da te pusti blizu.”
“A što ako me nikad ne pusti?” upitala sam ga.
Nasmiješio se tužno. “Neki ljudi trebaju više vremena nego drugi. Važno je da ne odustaneš.”
Vratila sam se kući s osjećajem težine u prsima. Ena je sjedila na balkonu i pušila cigaretu, gledajući more.
“Znaš da ne smiješ pušiti ovdje?” rekla sam joj.
“Što ćeš mi ti? Nova mama?” odbrusila je.
“Ne, samo… brinem za tebe.” Nisam znala zašto sam to rekla, ali bilo je iskreno.
Pogledala me iznenađeno pa ugasila cigaretu o pepeljaru.
“Nisi ti loša kao što sam mislila,” promrmljala je.
Od tog trenutka nešto se promijenilo među nama. Nismo postale najbolje prijateljice preko noći, ali počele smo razgovarati o sitnicama – školi, glazbi, čak i o tome kako nas živciraju naši roditelji.
Jedne večeri, dok smo gledale film, Ena mi je tiho rekla: “Zavidim ti što imaš oba roditelja. Ja svog više nikad neću vidjeti. Zato sam takva… gruba. Bojim se da ću izgubiti i ono malo što imam.”
Stisnula sam joj ruku i prvi put osjetila da nismo toliko različite koliko sam mislila.
Ali nije sve išlo glatko. Mama mi je stalno slala poruke: “Jeste li se zbližile? Jesi li pokušala razgovarati s njom o njezinim hobijima?” Ponekad bih poželjela vikati na nju: “Ne možeš natjerati ljude da se vole!” Ali nisam imala snage za još jednu svađu.
Jednog dana Ena je nestala iz stana bez riječi. Tražili smo je satima; tata je bio na rubu suza. Našli smo je na staroj klupi kraj mora, uplakanu.
“Zašto si otišla?” pitala sam je.
“Jer ne pripadam ovdje! Ni s vama ni s mamom! Svi očekuju da budem nešto što nisam!”
Sjela sam pokraj nje i zagrlila je.
“Ni ja ne pripadam uvijek ovdje,” priznala sam joj. “Ali možda možemo biti izgubljene zajedno?”
Pogledala me kroz suze i prvi put se nasmijala.
Danas još uvijek učimo jedna o drugoj. Neki dan smo zajedno išle na koncert u Splitu i smijale se do suza kad smo zalutale u pogrešan autobus.
Ali još uvijek me boli kad mama pritiska ili kad Ena povremeno izgovori nešto preoštro. Ponekad se pitam – koliko dugo treba da stranci postanu obitelj? I može li ljubav zaista izrasti iz boli?