Između Ljubavi i Novca: Priča Jedne Majke
“Zar ti stvarno misliš da je dovoljno što si mi dala krov nad glavom kad sam bila mala? Mama, svi danas pomažu svojoj djeci! Samo ti ne možeš!” Elin glas je drhtao, ali nije bilo suza. Samo bijes, razočaranje, možda i sram. Stajala sam nasred kuhinje, ruke mi se tresle dok sam stiskala šalicu kave. Njezine riječi odzvanjale su mi u glavi kao udarci čekića.
“Ela, dijete moje… Znaš da bih ti dala sve da mogu. Ali ja sam penzionerka, znaš kakva je penzija. Tvoj otac…”
“Znam, mama! Tata je umro kad sam imala deset godina! Znam! Ali zar ne vidiš kako mi je? Njegovi roditelji su nam platili auto, pomogli za stan, stalno šalju novac. A ti? Ništa! Samo pričaš o tome kako si me rodila u kasnim godinama, kao da je to dovoljno!”
Nisam znala što da kažem. Osjećala sam se kao da mi je netko iščupao srce. Sjetila sam se dana kad sam je prvi put uzela u naručje, nakon godina borbe s neplodnošću, suza i molitvi. Imala sam 45 kad sam rodila Elu. Svi su govorili da sam luda što rađam tako kasno, ali ona mi je bila čudo, dar od Boga. Moj muž, Ivan, bio je presretan, ali nije dugo uživao u očinstvu. Srce ga je izdalo kad je Ela imala samo deset godina.
Od tada sam bila sama. Radila sam kao medicinska sestra u maloj bolnici u Osijeku, smjene su bile duge, a novca nikad dovoljno. Ela je bila dobra djevojčica, uvijek uz mene, ali kad je otišla na fakultet u Zagreb, počela se mijenjati. Upoznala je Darija, sina imućnih poduzetnika iz Rijeke. Njegovi roditelji su imali firmu za građevinske materijale, putovali po svijetu, kupovali poklone i ulagali u njihovu budućnost.
Ela i Dario su se vjenčali prošle godine. Bila sam presretna zbog nje, ali osjećala sam se kao siromah među bogatašima na svadbi. Njegova majka Lidija poklonila im je ključeve od stana na Trsatu, a ja sam jedva skupila novac za zlatni lančić.
“Mama, znaš li koliko košta život danas? Dario i ja jedva spajamo kraj s krajem bez pomoći njegovih roditelja. A ti… samo šalješ poruke i pitaš jesam li jela!”
“Ela, ja bih ti dala sve da mogu… Ali imam samo ovu penziju. Plaćam režije, lijekove… Znaš da sam prodala auto kad si išla na fakultet da ti platim stanarinu?”
“To je bilo prije deset godina! Sada mi treba pomoć!”
Nisam joj znala objasniti da me boli što me uspoređuje s Lidijom i Milanom. Oni su mladi, zdravi, rade i zarađuju više u mjesec dana nego ja cijelu godinu. Ja imam samo uspomene i ovu staru kuću.
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam Elinu sliku iz djetinjstva na polici iznad kreveta. Bila je nasmijana, s dvije pletenice i rupicama na obrazima. Sjetila sam se kako smo zajedno pekle kolače za Božić, kako sam joj šivala haljine od ostataka tkanine jer nisam imala za nove.
Sutradan me nazvala susjeda Marija.
“Jesi dobro? Čula sam da si se posvađala s Elom.”
“Ma znaš kako je… Djeca danas misle da im roditelji duguju sve. A ja nemam više što dati osim ljubavi.”
Marija je šutjela pa rekla: “Znaš, moja Ana isto stalno traži novac. Kaže da svi drugi roditelji pomažu svojoj djeci. Kao da ljubav ništa ne vrijedi više.”
Osjetila sam olakšanje što nisam sama u toj boli.
Nekoliko dana kasnije Ela mi je poslala poruku: “Mama, oprosti ako sam bila gruba. Samo mi je teško kad vidim koliko Dario dobiva od svojih roditelja. Osjećam se manje vrijednom.”
Odgovorila sam joj: “Dijete moje, vrijednost nije u novcu nego u srcu. Volim te najviše na svijetu i uvijek ću biti tu za tebe, makar nemam što drugo dati.”
Nije odgovorila odmah. Prošlo je nekoliko dana dok nije došla na vrata s kutijom kolača.
“Mama… Možemo li pričati?”
Sjela je za stol i počela plakati.
“Zavidim Dariju jer ima roditelje koji mu mogu sve kupiti. A onda se naljutim na tebe jer ne možeš isto. Znam da nije pošteno… Ali osjećam se izgubljeno među svim tim ljudima koji imaju sve.”
Primila sam je za ruku.
“Ela, ja možda nemam novac, ali imam tebe. I to mi je najveće bogatstvo.” Suze su nam se pomiješale dok smo se grlile.
Ali duboko u sebi ostao je strah: hoće li me jednog dana potpuno odbaciti jer joj ne mogu dati ono što drugi mogu? Je li ljubav majke danas stvarno manje vrijedna od novca?
Ponekad se pitam: Jesam li zakazala kao majka jer nisam mogla pružiti više materijalnog? Ili smo svi mi roditelji danas postali žrtve vremena u kojem se ljubav mjeri eurima?