Između ljubavi i ponosa: Kad trudnoća razotkrije pravu prirodu obitelji

“Neću, Ivana. Neću se ženiti samo zato što si trudna!” Damirov glas odjeknuo je kroz njegovu sobu, a ja sam stajala nasred tepiha, držeći ruke na stomaku kao da ga mogu zaštititi od svega što dolazi. Njegova majka, gospođa Mira, sjedila je na rubu trosjeda, prekriženih ruku i stisnutih usana. “Damir je u pravu. Nije brak igračka. Ako niste spremni, bolje da ne žurite,” rekla je hladno, gledajući me kao da sam uljez u vlastitom životu.

Osjećala sam kako mi suze naviru, ali nisam htjela plakati pred njima. “A što ćemo s djetetom? Zar mislite da je lako biti samohrana majka u ovom gradu?” pitala sam, glas mi je drhtao, ali nisam odustajala. Damir je slegnuo ramenima, izbjegavao moj pogled. “Nisam spreman. Ne mogu sad.”

U tom trenutku vrata su se otvorila i njegov otac, gospodin Zoran, ušao je s posla. Pogledao nas je redom, osjetio napetost u zraku. “Što se ovdje događa?” pitao je strogo. Mira je odmah ustala: “Ivana misli da je brak rješenje za sve probleme.”

Zoran me pogledao s toplinom koju nisam očekivala. “Ivana, dođi sjesti. Damire, i ti. Ovo nije samo vaša stvar — ovo je pitanje časti naše obitelji.” Damir je zakolutao očima, ali poslušao oca.

Sjedila sam između njih troje, osjećajući se kao predmet rasprave, a ne osoba. Zoran je nastavio: “Damire, ako si dovoljno zreo da imaš dijete, moraš biti dovoljno zreo i za odgovornost. Ivana nije sama u ovome.” Mira je odmah skočila: “Zorane, ne možeš ga tjerati! To nije više Jugoslavija!”

“Ali nije ni Amerika!” odgovorio joj je ljutito. “Ovdje još uvijek vrijede neka pravila!”

Damir je šutio. Ja sam gledala u pod, osjećajući kako mi srce puca na komadiće. Sjetila sam se svoje majke u Mostaru koja mi je rekla: “Ivana, čuvaj svoje dostojanstvo. Ne moli nikoga za ljubav.” Ali sada sam bila ovdje, trudna i sama među ljudima koji su trebali biti moja nova obitelj.

Nakon tog razgovora otišla sam kući. Moja cimerica Sanja me dočekala s toplim čajem i zagrljajem. “Što ćeš sad?” pitala me tiho.

“Ne znam… Bojim se. Ne želim biti sama, ali još manje želim moliti Damira da me voli ili da me ženi zbog djeteta.”

Sanja me pogledala ozbiljno: “Ivana, moraš misliti na sebe i bebu. Ako on ne želi biti tu za vas sad, neće ni kasnije.”

Tjedni su prolazili u neizvjesnosti. Damir se javljao povremeno porukama: “Jesi dobro? Trebaš nešto?” Ali nikad nije spomenuo brak ili zajednički život. Njegova majka mi je jednom poslala poruku: “Nadam se da ćeš biti dobra majka svom djetetu.” Osjetila sam hladnoću iza tih riječi.

Jednog dana zazvonio mi je telefon — Zoran. “Ivana, možemo li popiti kavu? Samo ti i ja.” Pristala sam jer sam osjećala da mi treba netko tko razumije.

Sjeli smo u mali kafić blizu moje zgrade. Zoran je bio ozbiljan: “Znam da ti nije lako. I meni nije lako gledati kako moj sin bježi od odgovornosti. Ali želim ti reći da ćeš uvijek imati moju podršku — i podršku ove obitelji, bez obzira na sve.” Suze su mi krenule niz lice.

“Hvala vam… Samo želim da moje dijete ima oca… i obitelj,” prošaptala sam.

“To razumijem. Ali ne možeš natjerati Damira da odraste preko noći. Moraš misliti na sebe i dijete prvo. Ako ikad budeš trebala pomoć — tu sam.” Njegove riječi su mi dale snagu koju nisam imala.

Kad sam došla kući, nazvala sam svoju majku u Mostar. “Mama… bojim se budućnosti.” Ona je šutjela nekoliko sekundi pa rekla: “Ivana, nisi prva ni zadnja žena kojoj se ovo dogodilo. Ali tvoje dijete treba snažnu majku. Ako trebaš doći kući — vrata su ti uvijek otvorena.”

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što me čeka — o predrasudama susjeda, o pogledima na ulici, o tome kako ću sama podizati dijete dok Damir živi svoj život kao da ništa nije bilo.

Sljedećih mjeseci Damir se još više udaljio. Jednom mi je poslao poruku: “Možda bi bilo bolje da odeš kod svojih dok ne odlučim što ću.” Osjetila sam bijes kakav nikad prije nisam osjetila.

Otišla sam kod njega kući posljednji put. Mira me dočekala na vratima: “Ivana, nemoj mu zamjeriti… On je još mlad.” Pogledala sam je ravno u oči: “A ja nisam? Ja sam dovoljno stara da rodim dijete sama?”

Nije odgovorila.

Spakirala sam svoje stvari i vratila se u Mostar kod mame. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir — barem znam tko sam i što želim biti svom djetetu.

Zoran mi se javljao povremeno, pitao za trudnoću i slao novac za bebu kad se rodila. Damir nije došao ni vidjeti sina kad se rodio.

Danas moj sin ima godinu dana i nosi ime Luka — po mom djedu koji je uvijek govorio da žena vrijedi onoliko koliko sama sebe cijeni.

Ponekad se pitam jesam li pogriješila što nisam više borila za Damira ili što nisam pristala na kompromis zbog djeteta. Ali onda pogledam Luku i znam da mu mogu dati ljubav i sigurnost — čak i ako to znači biti sama protiv cijelog svijeta.

Možda će jednog dana Damir požaliti što nije bio tu za nas. Možda će Luka pitati gdje mu je otac i što ću mu tada reći? Je li bolje imati oca koji ne želi biti tu ili majku koja ga voli svim srcem?

Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li dostojanstvo važnije od kompromisa — ili dijete treba oba roditelja bez obzira na sve?